Bacih malo prije pogled unatrag ... na pred-posljednja dva posta...

Oba su o srcu.
O praznini i punini u njemu ... u srcu.

Kako je život lijep!
Iako u životu stalno gubimo ... i dobivamo.

Sjetih se one izreke:

Kad Bog/Slučaj/Sudbina/Život zatvori vrata ... obično istodobno .... otvori prozor!

Ako se životu otvoriš -
on ti stalno otvara nova vrata ... i prozore ...


Uživaj(mo) u (novim) vidicima!








Sličice vrata i prozora preuzete sa:
specialty/graphics

A sličice sa (zaljubljenim) puževima su dakako - iz mojega vrta!

Danas ćemo opet biti zajedno
Onaj koji mi je drag i ja.

Napisat ću mu pisamce - i staviti ga na uzglavlje.
U pisamcu će biti crtež - da ga pogleda.
Ne mogu vam reći što ću u pisamcu napisati. Ne mogu vam pokazati što ću u pisamcu nacrtati.

Jer - to je samo za pogled Onoga koji mi je drag.



U srce sam Te zaključala - ne možeš izaći.
Ključić sam izgubila - ne mogu ga naći!

A ako mislite da je to ono što ću napisati u pisamcu, varate se.
Jer to je tekst za spomenar.
A mi nismo - uspomena.

P.S.

Tekst iz spomenara zvuči "hercih". Na prvi pogled.
Ne pada mi napamet ikoga zaključavati. Pa ni u srce.

A posebno ne - Onoga koji mi je drag.
Njemu svoje srce mogu samo - otključati.

Znam da ovo zvuči kao zadnja "ljiga". Al' što mogu - kad je to istina.

Na današnji bismo dan Ančica i ja stale pred tebe,
isprva malene, a potom sve veće...
s kiticom u ruci ... i rođendanskom čestitkom...

A danas hladna kiša pada na moju vrtnu klupicu na kojoj si tako rado sjedila.

Počivaj mirno, majčice.
Opet ću stati danas pred tebe, s kiticom ruci ...
A ti ćeš me čuti, znam...na klupici vrta većeg no što je moj.

Šišmiši!

Čudesna stvorenja - krilati leteći sisavci , iz reda Chiroptera.
Chiroptera (grčki) - ručna krila.
Ima ih 1100 vrsta a dijele se u dvije skupine Megachiroptera, veliki i Microchiroptera, mali šišmiši.
Neke vrste žive i do 30 godina.

Većina su kukcojedi, no ima i onih koji se hrane voćem, cvjetnim nektarom i polenom.
Čuveni vampiri - šišimiši krvopije rijetki su.
Sićušne vrste šišmiša oprašuju cvijeće - poput pčelica.
Jedan šišmiš može tijekom jedne noći pojesti i do 600 komaraca.




Neke vrste imaju izvrstan vid, a sve se u letu orijentiraju na osnovi odjeka.
Rasprostranjeni su u različitim klimatskim zonama. Neki od onih koji žive u hladnijim područjima zimi migriraju prema jugu. a neki hiberniraju.
Šišmiši ne grade gnijezda već vise u u pukotinama špilja, dupljama drveća, na tavanima, stajama i u crkvenim zvonicima.


Hrvatska je s 35 do sada zabilježenih vrsta, jedna od šišmišima najbogatijih zemlja Europe. Postoji, naime, 45 zabilježenih europskih vrsta šišmiša, no mnoge od njih su ugrožene i pred izumiranjem.
Šišmiši Hrvatske dijele se u tri porodice:
1. Zecoušnjaci ili golorepaši (Molossidae) 2. Topire ili potkovnjaci (Rhinolophidae) i 3. Glatkonosci (Vespertilionidae).

Ženka šišmiša godišnje koti najčešće jedno mlado.Mladi otvaraju oči već sa devet dana, a nakon pet tjedana mogu samostalno letjeti i loviti.
Dok su bebe šišmiši čekaju svoje mame u šišmiš jaslicama:



Dok šišmiše u zapadnoj kulturi nerijetko smatraju "vampirima", u afričkoj ih drže svetima.
Šišmiši su danas ugrožena i zaštićena vrsta.

Ponekad u sumrak pokoji šišmiš preleti moj vrt.
Voljela bih kad bi se bar jedan od njih u mojem vrtu i nastanio.
Moram pokušati s kućicom za šišmiše:





Stranice o šišmišima, sa kojih su preuzete i fotografije:

wikipedia.Bat
Bat House
Bats
Myotis nursery

Uvozne prostirke, najbolje kvalitete.
Veliki izbor dizajna!Iliti mustri!
Zemlja podrijetla: šuma kraj Paučja









Zvijezda nove kolekcije:

Tepihana Rusalka: birajte uzorak i veličinu!










Po Rusalkinim zelenim prostirkama preporučuje se -
hodati bos!

Sjećate li se Pinokija?
Collodieva Pinokia? A Buratina, ruskoga pisca Alekseja Nikolajeviča Tolstoja?

A Disneyeva Pinocchia?

Sjećate li se od čega je to Pinokio bio načinjen ... i što je želio postati?
A Plave vile? Zemlje Dembelije u kojoj se zločesti dječaci pretvaraju u magarce?

Pitam se: sjećate li se kako se zvao cvrčak koji je postao Pinocchiev glas savjesti?

A zlatna ribica
koju je majstor Gepetto držao u staklenoj kugli?

E pa - ja se sjećam.
Cvrčak se zvao Jiminy Cricket - Zrikavac Zrika.
A ribica - Cleo.
Ova moja, na gornjoj slici, je - "pljunuto" ista.

Nadam se da ste se barem sjetili - Pinokijeva dugog nosa.
I zašto mu je narastao - tako dugačak.

Ako se ničega niste sjetili, pa i ako ste se sjetili svega ...
zašto ne biste opet ...pročitali Pinokija?

Ili barem odgledali crtić ... ako vam je čitati teško.

Noći postaju sve hladnije.
I zato - zbogom spavanju na travi i vrtnoj klupici.
Do novog ljeta.

A sad je došlo vrijeme za - novi raspored spavanja!

U slast!
Pekla sam ih - cijelu noć!

A kad slavlje završi -

moj blogić/čarobni grahić
nek' nastavi rasti.

Moj blogić je danas navršio - mjesec dana!



...i narastao poput stabljike čarobnoga graha ...
... za koji je Jack, u priči ...dao kravu.

Pa ga je mama izgrdila, kad se vratio kući.
Jer tko je to vidio - kravu, koju si mogao dobro prodati - zamijeniti za šaku šarenih, doduše lijepih zrna. Graha, pa makar i čarobnog.

No, Jack se nije pokajao. Jer on se poslije, kad je grah niknuo i stabljika se vinula do oblaka, po toj stabljici popeo.
U čudesnu zemlju u oblacima. Po čudesnoj stabljici čudesnoga graha.
Koji je narastao ... čudesno brzo!

Ni ja se nisam pokajala.
Po stabljici svojega "čudesnoga" bloga, penjala sam se cijelo ovo ljeto.

I nije mi žao što sam kravu zamijenila za šaku šarenoga zrnja, kao Jack u priči.
Što nisam otišla na more. Nego ostala kod kuće, kraj svojih jezeraca.

I penjala se po čudesnoj stabljici ....
moga bloga ...


P.S.

Outside Thermometer
Uklonila sam hit counter iz Boxa 4.
Isprva me zabavljao.
Pa sam gledala kako brojke na njemu rastu, rastu!

Onda sam pomislila kako odbroja vrijeme.
Mome blogu ... i meni.

Odlučila sam - "obrisat" ću ga.
Pa shvatila da će vrijeme, unatoč tomu - i dalje otkucavati.

Zato sam ga samo premjestila - u ovaj slavljenički post.
Da mi nije stalno na vidiku.

Ustvari, zatvoren je samo onaj zatvoreni dio.
Osječani će razumjeti gornju rečenicu.
Ostalima će vjerojatno trebati objašnjenje.

Naime osječka tržnica je uglavnom pod vedrim nebom.
To jest bila je do prije koju godinu kada je dobila lijepi novi krov.
Sad više nema tezgi prekrivenih najlonima i suncobrana/kišobrana s kojih ti kaplje za vrat.

Uz taj otvoreni, danas natkriveni dio, osječka tržnica ima i zgradu. E to je onaj "zatvoreni" dio tržnice. Koji je ponedjeljkom zatvoren. A sve druge dane otvoren.
Ne znam jeste li u mogućnosti i dalje pratiti ovu moju otvoreno/zatvorenu priču?

No ja ću je ipak nastaviti:
Ponedjeljkom dakle nije otvoren onaj dio osječke tržnice koji je smješten u zgradu.
Ali je ipak otvoren onaj dio koji je otvoren. Odnosno koji je samo natkriven, ali ipak otvoren.

Ja sam na tržnici bila u subotu. Kao što je to i red.
Pravi esekeri i prave domaćice ne idu na tržnicu u ponedjeljak. Kad je ona zatvorena. To jest kad je otvoren samo otvoreni dio. A zatvoreni je naravno - zatvoren.

Bila sam znači u subotu. Kad je sve otvoreno (na osječkoj tržnici).
I otvoreni i zatvoreni dio. Pa je sve manje komplicirano - za objasniti.
Barem se nadam.

E, pa evo što sam ja u subotu kupila na tržnici. Kad je bila otvorena - kompletno.

1 kg šljiva, lijepih ali ne plavih nego svjetloljubičastih ....5 kn

2 kg rajčice (književno) ili paradajza (po domaće), no bez obzira kako ga zvali - to je rajsko povrće.
Sad' ... na osječkoj tržnici cijena paradajzu već raste. Pa je 8 ili čak već 10 kn. Ja sam kupila kod onoga prodavača kod kojega kupujem rajčicu/paradajz cijelo ljeto. Pa mi je, ko - učinio cijenu. Ali platila sam ga 8 kn, kao što bih i da sam ga kupila negdje drugdje. Ali, nisam ga kupila negdje drugdje. Jer čovjeka poznajem i kupujem kod njega cijelo ljeto. Pa bi se možda uvrijedio da ja kupim - negdje drugdje....8 kn

1 malu dinju, ananas, onu što dobro miriši i ima zeleno "meso". Kod one mlađe prodavačice što ima dobar bostan. Kod koje isto kupujem cijele sezone - i dinje i lubenice. A što je doselila iz Vojvodine (u vremena kad se selilo, a koja bolje da ne spominjem)... pa sad sadi bostan tamo gdje ga nikad nisu sadili. I uspijeva joj....8 kn kilo

1 kg grožđa po imenu noja. Ili televara ili smrdljevak. Znate -ono sitno tamno, što mu miriši kožica. I nije skupo. Jedem ga radije od skupog. Jer kad sam bila dijete sva su retfalačka dvorišta imala brajdu s tim grožđem. Pa je cijela Retfala po njemu mirisala - na početku jeseni.........8 kn

1 malu tikvicu. Sad su se već počele pojavljivati po tezgama. Neke su crvene s kapicom. A neke žute pa pune malih kvržica - bradavica. Svake godine ima nekih novih vrsta. A sve manje ima onih običnih, što liče na kruškice. A bile su ih pune tezge kad sam ja bila dijete .....8 kn

I još sam svašta kupila na tržnici, al' kud bi stigli kad' bi' sve nabrajala.

Još ću samo reći i da sam kupila jaja. Tuce. A uopće mi nisu trebala.
Jer imala sam još tuce. Kod kuće, u frižideru.

Ipak sam kupila to tuce jaja. A bilo je to ovako:

Ima jedan red tezgi, naravno na otvorenom dijelu tržnice. Koji je uvijek otvoren, za razliku od zatvorenog dijela tržnice koji je ponedjeljom zatvoren.

E pa, taj red tezgi, na kraju otvorenog dijela tržnice nije baš "elitan". Jer novi krov tržnice nije do njega dosegnuo. E taj je red tezgi, na otvorenom i natkrivenom dijelu tržnice - ostao nenatkriven, ali otvoren.

Šta sam ono htjela kaz'ti ... e ...na tom redu tezgi, da ne objašnjavam sad opet kojem, obično je roba lošije kvalitete. A i prodavači.

E... upravo tu je stajala jedna baka sa uvelom salatom i tucetom jaja. Jaja su bila neobična. Pa su mi zapela za oko. Zelenkasta.
Što je neobično zato što su danas sva jaja, kokošja, uglavnom smeđkasta. Val'da zbog valpovke kojom koke hrane. Zato su danas i bijela jaja neobična ... a kamoli zelenkasta.

Zastala sam da baku pitam Kakva ih je koka snijela i čime je koku hranila.
A baka jedva dočekala. Jer svi su kraj njene tezge prolazili k'o pored turskog groblja... jer salata je bila uvela, gotovo da uopće nije bila zelenkasta.
A jaja jesu. Bila zelenkasta.

I naravno da sam onda morala kupiti ta zelenkasta jaja. jer sam ženu zapričala. I dala joj nade da ću jaja kupiti. Pa sam ih onda i kupila.
A salatu - bogme nisam.
Ja jesam dobrica, al' tol'ka ipak nisam. Da kupim potpuno uvelu salatu.

I sad jaja stoje u zdjelici, na stolu u mojoj dnevnoj sobi.
Nisam ih ni metala u frižider... jer tamo veći imam tuce. Jaja, koja su normalno smeđkasta. I vjerojatno friška.
A za ova zelenkasta ne znam... jer baka ih je vjerojatno donosila na svoju tezgu cijeli tjedan...pa ih nije prodala ... jer su zelenakasta, pa se nikome nisu svidjela. Osim meni.

I evo ih - sad stoje u zdjelici na stolu u mojoj dnevnoj sobi. Kao dekoracija.

Ona baka će vjerojatno opet biti na tržnici. U subotu. Kad je red da se ide na tržnicu.
I kad je na osječkoj tržnici sve otvoreno - i otvoreni i zatvoreni dio.

Eto, sad znate što sam kupila na tržnici u subotu.
Ako niste razumjeli, što je kad otvoreno, iako sam ja to lijepo objasnila, dođite u Osijek pa - pogledajte kakvu mi to tržnicu imamo.

A i jaja pogledajte...
...i recite - nisu li stvarno zelenkasta?

Ignis, dragu i stalnu posjetiteljicu Rusalkinih vrtnih jezeraca, nazvala sam (u jednom komentaru) vješticom pripravnicom.
Učinila sam to odmila.
Tako ja zovem svoje drage nećakinje, moje male/velike vještice pripravnice.


Kada su bile samo male, a ne kao sada velike/male, rado su slušale moje priče.
A ja sam ih rado pričala.
I listala slikovnice, držeći moje male vještice-pripravnice u krilu.
I nacrtala im pokoju vlastitu - sllikovnicu u Rusalka izdanju.

Voljele su priče o zmajevima, vilama i vilenjacima, patuljcima (vrtnim i onim drugim) i - o vješticama.

U knjižari sam pronašla slikovnicu o vješticama - pripravnicama.
Bile su to 3 male vještice koje su živjele sa svojom tetkom. Dakako, i tetka je bila vještica.


Kao svaka dobra tetka i ona je svoje nećakinje poučavala različitim vještinama: kako nekoga tko ti je (ne)simpatičan pretvoriti u žabu krastaču ili kako začarati metlu (usisavač) da sama mete.
I drugim, za vještice, praktičnim stvarima.

Jednom su 3 male vještice - pripravnice ostale same kod kuće.
I odlučile isprobati čaroliju koju ih je tetka nedavno naučila - kako izazvati kišu.Vještice to čine jednostavno - svuku čarape. One prugaste koje su modni hit u vještičjim krugovima.

Čim je tetka otišla, sve tri vještice - pripravnice brzo su svukle svoje prugaste čarape.
I - odmah je počelo kišiti.
Isprva kap po kap, pa sitna kiša, pa pljusak, pa prolom oblaka.
3 su vještice uživale: gacale su po barama, prskale se kišnim kapima, nadvikivale s grmljavinom.
A kiša je padala sve jače. I jače.
Lokve i lokvice su se pretvorile u bare. A bare u jezerca.

I tada su se 3 vještice pripravnice nečeg dosjetile. I sledile se od straha.
Tetka ih je naučila kako izazvati kišu. No nije ih (još) naučila kako je zaustaviti.I - tetka se upravo trebala vratiti kući.

3 su male vještice- pripravnice iskušale sve čarolije. Na kraju su ponovo navukle svoje prugaste čarape.
Ali - kiša nije prestajala. Niti prestala.

Oluja koju su izazvale vještice pripravnice (one 3 male, iz priče) nije bila ništa prema oluji koju je izazvala tetka. Kad se vratila kući.

Ova se priča jako sviđala mojim dvjema vješticama - pripravnicama.
Pa sam je često pričala. I listala slikovnicu (dok su mi sjedile u krilu). Tako da se slikovnica sva pohabala.
Ali - nismo je bacili. Odložili smo je u škrinju s igračkama koje čekaju novu generaciju djece iz naše obitelji. A u toj škrinji ima igračaka (i slikovnica) kojima se u djetinjstvu igrala i naša mama, baka mojih vještica - pripravnica.

Tako ja i sada još ponekad oslovim svoje nećakinje sa - vještice - pripravnice.To uradim i kada je u pitanju netko (veliki/mali) tko mi postane drag.

Napomene:

1. Nisu sve vještice zle. Ima i dobrih (bijelih) vještica. Koje ne rade zle (crne) čarolije. Bijele su vještice u bliskom srodstvu s vilama. A one crne su vilama daleke rođakinje.
Doduše - nisu ni sve vile dobre.

2. Među mojim Favorites je i stranica Whiches. Zbog zgodnih ilustracija vještica i neodoljive background glazbe.
Ako želite zaviriti na tu stranicu - činite to "na vlastitu odgovornost".
Jer glazba je na toj stranici prosto "zarazna". Kada sam je prvi puta čula - nisam je se danima mogla osloboditi.
Tko se ipak usudi, neka pokuša: whiches

A ja je, dok ovo pišem, upravo slušam. Vrag mi ne da mira - iako znam da ću je opet danima pjevušiti.

3. Ljeto je na izmaku. Kiši sve češće. Bundeve rastu i počinju žutjeti.
I Haloween je sve bliže.
Vještice (pripravnice a i one odraslije), već se pripremaju.

4. Ako vam zatreba vještičji kotao, ili svoj stari model želite zamijeniti novim, možete to učiniti na nekom online shopu za vještice.
cauldron

5. Crnu mačku već imam.



A čarobne napitke varim u woku. Tako da mi ne treba novi kotao.
Možda ipak svratim u shop za vještice i kupim ovo:



6. Moja omiljena vještica je ona na koju je pala Dorotyna kućica, kada ju je podigao uragan. A potom spustio u OZ. Onaj Baumov, a ne onaj iz tv serije Oz. Nasreću, po Doroty. Jer u tv Oz-u ima opasnijih stvari od vještica. Premda su neke od tih "stvari" zgodne. O'Raily, na primjer ili Beecher. A ni Adebisi nije loš. Zgodni, ali opasni momci. One cure koje gledaju tv Oz, znat će o čemu govorim. A one koje ne gledaju - nek' zanemare ovu digresiju.

Sličice sam preuzela sa ovih stranica:

http://216.105.52.116/index.asp?PageAction=VIEWPROD&ProdID=98
http://www.victoriantradingco.com/store/catalogimages/cl/i4902.html
http://htomc.dns2go.com/anim/anim-wit.htm

Manji macan - manja posudica za vodu



Ne brinite, Bilbo nije sve popio.
Niti je - "usrknuo" koju ribicu.

Mene je visine - strah.
Pa se ne mogu popeti na ljestve. I moram moliti šogora da mi nešto skine s tavana (kad mi zatreba).
Ne mogu pogledati s balkona visoke zgrade, barem ne - ravno prema dolje.
Nikada ne bih prišla ni blizu rubu planinske litice.

I bila bih - bijedan planinar!
(Iako sam planinarila - na Stolby, blizu Krasnojarska - no to je iz neke druge priče, a ne ove o letenju).

A o bangeejumpingu da i ne govorim.

Ali zato - volim letjeti. Avionom.
Kad već ne mogu, posuta vilinskim prahom, s Petrom Panom i izgubljenim dječacima!



Stoga, kad' putujem u različite Wanderlande, volim - letjeti. Samo mi je žao što sam se tako kasno odvažila na takvu vrstu putovanja.

A i aerodromi (iliti zračne luke) su zanimljivi.
Oni veliki poput moskovskih (Sheremetyevo, Domodedovo), ili londonskoga Heatrowa ili pariškog Orlya.
Oni mali, užurbani i pretrpani, poput krasnojarskog ili onog u Shauliaiu.

A ni free-shopovi (aerodromski) nisu loši. Da potrošiš prve (ili zadnje) devize iz džepa.

Daklem (dakleš, dakle) - ja volim letjeti.
I promatrati putnike u avionima. Pa dijagnosticirati - kome je to prvi puta. I koga je - strah letenja.
I pomalo likovati - što mene (više) nije.

Stjuardese i stjuardi (različitih aviokompanija) imaju tako različite uniforme.
A glasovi pilota, kad pozdravljaju putnike - zvuče tako sexy.
Volim i kad putnici pilota nagrade pljeskom - za uspješan let i - slijetanje.
Ali ne volim ono što obično prethodi tome pljesku - zračne turbulencije. Premda su, na nekim letovima, upravo turbulencije najuzbudljiviji dio.

Volim i klopu koja se servira u avionima.
Nije važno je li "gala", kao u malim aviončićima iz kompanije Nickya Laude ili "bljak" kao ona u JAT-ovim avionima.
Pa onda gledam kao stuardi/stjuardese koturaju kolica s posluženjem i kako putnici biraju (ako uopće ima izbora) čime će ih poslužiti.
Možda bude i jagoda - sa šlagom. No, rijetki su letovi na kojima to služe.

Sviđa mi se i posuđe u kojima se avionska hrana servira. I unaprijed se pitam hoće li biti porculansko ili plastično. A ubrusi - papirnati ili od damasta?
Premda se o tome nema šta unaprijed pitati jer to obično ovisi o cijeni karte koju si platio.

I - volim sjediti kraj prozora.



Gledati, dok avion rula pistom.
I promatrati kako sve ostalo postaje sve manje, a avion sve veći, dok se uzdiže.
Pa uživati u prizoru koji liči na "kockastu prostirku".
Onakvu kakvu je vidio Nils Holgerson kad je letio na leđima bijeloga gusana, na začelju jata divljih gusaka - nad skandinavskim krajolicima... u romanu Selme (Otiliane Lavise) Lagerlef.



Volim i kad se avion vine višlje.
Pa se zemlja više ne vidi.
Samo oblaci. Debeli, vunasti. Da se po njima povaljaš - s anđelkima.



Volim i onaj osjećaj pod ošitom kad avion počne "propadati". Kao na toboganu, ili velikom vrtuljku, ili onoj spravi u luna parku na kojoj svi vrište: OOOOOOOOOO!
...big (O)!

Volim i kad si još uzbuđen(a), nakon slijetanja, i prvi puta kročiš na tlo kojim još nisi hodao(la). Ili možda već i jesi?

I pitaš se hoćeš li ugledati svoju torbu na vječnorotirajućoj traci. Ili su je zagubili, poslali u Honduras, na Maldive ili bogznakuda?

Volim i trenutak kad se putnici, koji su letjeli zajedno, počnu razilaziti - svaki na svoju stranu. Tko zna, hoće li ikada i opet putovati zajedno?
A volim i kada poletiš, s nekim zajedno. Pa se zajedno iskrcate ... predahnete. I "presjednete" u drugi avion. Pa nastavite let.

Ja na svoju putnu torbu uvijek svežem plavu trakicu. Da je prepoznam već izdaleka. I ugrabim spretno (kad mi priđe).

Volim i taksije koji voze od aerodroma do hotela. I taksiste koji te pitaju odakle si i počnu pričati o gradu prema kojem te voze. I raspitivati se je li kod vas skupo ... i pošto je kod vas taksi. I je li let bio ugodan.

Jeste li letjeli u skorije vrijeme?
Avionom?
Na krilima mašte, s Petrom Panom?

Ili možda - koji let poput onih u "Strahu od letenja", Erice Jong?



A ja tako volim letjeti!
Na svim navedenim "vrstama letenja".
Jer neki su letovi - ko' pjesma nad pjesmama.

Klupica na kat ...



....krevetac na kat ...



... a na katu - Lucky!

E, pa kad netko (Rusalka) ima "više od 1" ...

..."...krznenjaka, krznenih vrtnih ukrasa ..." (cit. Ignis (2006) Brojni postovi i prepiska) ..
... "...krznenih š.p..a*, mačjih rakuna..." (cit. Onaj koji je drag dragoj Ignis, prema Ignis (2006) ...

Znam čijem će (pospanom) oku ovaj prizor biti mio !

Lucky na jutarnjem pojilu!



Još nije doručkovao
ali se dade primijetiti da večera nije bila oskudna.

Kada sam saznala da će se naš put u Krasnojarsk ostvariti, oduševila sam se.

Nije mala stvar dobiti takvu priliku - vidjeti Sibir.
Onaj Sibir koji znamo iz Jagodnih predjela i Sibirske lady Magbeth i surovijih priča o progonima i gulazima.

Vidi mapu Rusije

Kada smo stigle u Krasnojarsk (moja prijateljica i ja) i smjestile se u hotel, odmah smo odjurile u grad.

Otputovale smo sredinom lipnja (ove godine) kada je u nas već bilo toplo i sve izlistalo.U Krasnojarsku je bilo prilično svježe, a na grančicama uličnih breza nije bio otvoren još niti jedan listić.



Grad nas je zadivio svojim kontrastima novoga i staroga:

novouređene fasade zgrada, a na krovima stare reklame (namjerno ostavljene, kako smo kasnije saznale ) iz sovjetskih vremena

nove građevine i stare drvene kuće

suvremene mega-posluge (u kojima nema šta nema) i male ulične tržnice sa prodavačima prvih trešanja u "pišlicama), divljeg luka i kvasa

europski dotjerane i pažljivo našminkane djevojke ali i one u školskim uniformama, s bijelim pregačama na volane i velikim mašnama u kosi

sibirski yupiji s aktivkama i starček u crvenoj rubaški s nostalgičarskim posterom na štapu

elegantni restorani i slastičarnice ali i restoran "Kaljinka-maljinka" sa jelima iz svih bivših SSSR republika na meniju i slikama Lenjina na zidu ...

Grad je pun fontana - imaju gradonačelnika koji je zaljubljen u fontane pa se u Krasnojarsku svake godine gradi po 10-ak novih.

Krasnojarsk je smješten na obali Jeniseja i okružen tipičnim sibirskim pejsažom: šumom u kojoj se bijele breze grle s borovima.



O Krasnojarsku ću pričati još.

Za sada, nekoliko krasnojarskih veduta:

Stare kuće koje tek čekaju kozervaciju, a već su zaštićene kao spomenici kulture



Crkva Sv. trojstva, malena, nalik na igračku



Unutrašnjost stare apoteke, izvrsno opremljene lijekovima



Prodavači kvasa, a nigdje redova (poput onih koje sam vidjela u Moskvi, u sovjetska vremena)




Nismo vidjele mnogo stranih turista - no Krasnojarsk se već sprema za njihov dolazak



Pogled s hotelskog prozora na Jenisej i temelje novih fontana (čak 3)



Za one koji slike žele detaljnije pogledati:

Ove godine, u lipnju, posjetila sam Krasnojarsk.
Do Krasnojarska je dug put, te ga je bolje prevaliti avionom.
A moja draga prijateljica, s kojom sam putovala, prepustila mi je mjesto kraj prozora.
Iako se ja ne mogu popeti na ljestve (strah od visine) uopće me nije strah letenja jer mi "avionske" visine izgledaju nestvarno i očaravajuće.


Krasnojarsk je grad u Sibiru. No, o gradu drugom prilikom.

Grad leži na rijeci Jenisej. Jenisej je veličanstvena ogromna rijeka mirnog toka (barem pokraj Krasnojarska).



Pošto je Jenisej veeelika rijeka, u njoj žive i veeelike ribe.
Između ostalih i -
jesetra.



Jesetra je prekrasna riba koja može prilično narasti. Kao što je sa slike vidljivo. Ali ja nisam vidjela jesetru uživo, sliku sam preuzela s interneta.

Sa jesetrom sam se ipak srela.



Na vidikovcu iznad Krasnojarska s kojeg "puca" prekrasan pogled na Jenisej, stoji spomenik jesetri.

A Rusalka ne bi bila Rusalka, kad jesetru ne bi malo povukla za brke.



Više o jesetri i lovu na nju:jesetra

Napomena: isprika Ignis i eventualnim drugim posjetiteljima koji su natrapali na radnu verziju ovoga posta. Sada je tu i prave verzija.

Ne pada danas kiša samo u Rijeci (kako saznajem iz pouzdanih izvora) nego i u Osijeku.
Današnja osječka kiša je tiha, slijeva se s lista na list i stvara male kružiće na površini jezeraca.

Kiša u mojem vrtu


Noći (večeri i jutra) postaju hladnije, a i kiša pada, pa je kuhinja mojim macanima opet postala zanimljiva.
Dok vani kiši, Perlica i Lucky doručkuju.



Njoj je to prvi, a njemu - drugi doručak.



Iako svako ima svoju zdjelicu, Lucky jede iz Perlicine. Jer - svoju je već ispraznio.
Uz to je, prema svome običaju, izbacio keksiće iz zdjelice. Pa ih onda jede s poda ili samo kotura šapom po cijeloj kuhinji. Voli i druge zalogaje vaditi šapom iz zdjelice i prinositi ustima.
(Planiram video o Luckyevim manirama za stolom, čim ga uvrebam).

Nakon doručka, treba se urediti. Lucky to upravo radi. A skida i kapljice kiše s krzna. Iako kiši, malo je zavirio van.



Van sam zavirila i ja. I vidjela kako ribice izranjaju na površinu i pokušavaju uhvatiti (i pojesti) kapljice kiše koje uznemiravaju površinu jezeraca.
Ajoj, ja se "zablogirala", pa zaboravila na njihov doručak.

Trk po riblju klopu.
I pokušat ću načas "spustiti loptu" što se tiče blogiranja i postiranja.
U kući se počinju primjećivati posljedice ove moje nove (sad već ustaljene) ovisnosti.
A možda poslijepodne svrati moja mlađa sestrica (čijeg se kritičkog pogleda pomalo pribojavam).
Zato ću malo - tamo "gdje popovi plešu" - pospremati.

A blogu i čavrljanju vratit ću se predvečer.
Ako izdržim tako dugu "apsitnenciju".

P.S. iliti popis obveza:

1. Moram provjeriti i dopuniti zalihe posipa za mačji toalet. Iako to radije obave vani, moji macani će se poslužiti svojim toaletom noću ili po kiši (ako i kad "zagusti").
2. Moram vratiti na stalke sve one silne CD-e koje sam povadila tražeći fotke za Rusalkinu galeriju na Forumu.
(uzgred, koga zanima neka zaviri: Rusalkina foto-galerija)

3. Moram napraviti inventuru u svojem bifeu: Ima li Pelješca (koji voli moj šogor); Plavca (koji je drag Onome koji mi je drag); piva (koje ponekad cugne moja draga sestrica) i Cole/gustoga (za mlađariju).
4. Moram nazvati Sanjca (moju mlađu nećakinju) i "ekspresno" nešto više naučiti o chatu i chatanju. Nisam to nikada radila, samo sam gledala moga u tome vještog Sanjca. Pa ću, ko' loš student, od nje to "prepisati". Naime, neki su me prijatelji s Foruma pozvali na chat, pa da se snađem i ne ispadnem neznalica. Premda, glupa su samo ona pitanja koja ne postavljaš (ili se ne usudiš upitati). No, svako ima pravo na svoje male "taštine".

5. Morala bih oprati prozor i zavjese u dnevnoj sobi. Ali neću. Jer mi se ne da. I jer pada kiša, a po kiši se to ne radi!

Kada putujem zajedno sa svojim prijateljicama, poslom ili iz zabave, uvijek u gradu u kojem boravimo kupim - tri jednaka predmeta.
Obično su to sitnice koje mi se dopadnu. I za koje mislim kako će se i mojim prijateljicama svidjeti.

To mogu biti:
3 jednake male figurice
3 kutijice
3 magnetića za vrata hladnjaka
3 male prostirke
3 vrćića za mlijeko ... ili 3 šećernice
ili 3 poludraga kamenčića (rosenkranc, kalcedon ili malahit...)

Nastojim da predmeti budi, ako ne potpuno isti, onda barem vrlo slični.
Dva predmeta poklonim svojim dragim prijateljicama, a treći ....zadržim.

Kada se vratimo kući, a put na kojem smo zajedno bile postane uspomena, tri jednaka (ili slična) predmeta na policama, ili u ladicama naših stanova ostaju kao poveznica našeg zajedničkog putovanja.
Kad odemo jedne drugima, radi druženja ili da bismo zajedno obavile nešto što je ostalo neobavljeno na poslu, ponekad nam pogled padne na takve predmete i - tada se sjetimo neke anegdote s putovanja na kojima su ti predmeti kupljeni i poklonjeni.

Evo što sam kupila, svojim prijateljicama i sebi, kada smo posljednji puta sve tri bile u Krakowu -
3 zgodne male zdjelice.
A ovo je moja:



Možemo je staviti na popis onoga što (barem prema mojem mišljenju) obvezno treba kupiti u Krakowu.

Tipični krakowski suvenir - keramika marke "Blue rose".
Ova vrsta keramike ime je dobila prema uzorku koji se na njoj javlja, ponavlja i varira, a koji liči na malu ružicu.

Na keramičkim predmetima ove vrste dominira plava i bijela boja, uz mrljice crvene, zelene i žute, te crtice i konturice crne boje.
Iako firma Plava ruža proizvodi i figurice, ipak je većina njezine proizvodnje orijentirana na posuđe.



Tanjuri, zdjele i zdjelice, vrčići (kojima je teško odloljeti), šalice za kavu, mlijeko i čaj...

Keramika Blue rose ne može se baš kupiti u trgovinama "sve po 12, 13 ili 15"
ali cijena joj je ipak vrlo pristupačna.
I tipični "polish table" (u etno restoranima i poljskim domovima) postavljen je ovom keramikom.

Još o Blue rose keramici:
polishtable

Bilbo: Trni televizor, prošla je ponoć!



Rusty: Na pranje, pa na spavanje!



Lucky: I ja sam čalabrcnuo nešto prije spavanja...



Rusalka: Macani moji, laka vam noć! Odoh i ja na počinak.

Malu sjemenčicu svoga bloga posijala sam prije skoro mjesec dana.
Datum prvoga posta je - 28. srpnja 2006.

Znate li što vrtlar radi sa sjemenčicom biljke?
Često je, da bi bolje isklijala - prvo namače.

I ideja o blogu dugo se namakala.
Dodoše, to isprva i nije trebao biti blog, već web site.
Postoji gotova verzija (u Front page programu). "Sjedi" u mojem računalu.
Ali s mojom skribomanijom i količinom fotografija kojima raspolažem... (i kojih je iz dana u dan sve više)...hosting bi bio preskup za mene.

I tako se ideja/sjemenka kiselila i namakala, 2 - 3 godine.
Onda su se pojavili blogovi. Nisam o njima znala puno. A bila sam i skeptična.

Zamisao o web site-u činila mi se privlačnijom: dobar web ima ukotvljenu i jasno razgranatu strukturu.

A blog me isprva odbijao linearnošću, činio mi se poput dugačke vrtne gliste - kolutić po kolutić, produžuje se u nedogled.

Ipak, nametao se kao besplatno rješenje, tu - pri ruci.
Odlagala sam, odlagala...

...i konačno - počela ga pisati.

Pišući ga, shvatila sam - bila sam u zabludi.

Blog ne mora nužno biti linearan:

... linkovi do starih postova, mogu te, poput vrtnih stazica, voditi u ranije dane i mjesece pisanja...
... a postove možeš strukturirati u tematske skupine koje se granaju poput stabla... i "puštaju" nove grančice podtema...
... linkovi "prema van" mogu te, poput vrtnih stazica, voditi do drugih blogova i webova....a ako su uzajamni, mogu ličiti na prečace između susjednih bašči - samo jedan klik i već si u susjednom vrtu/blogu....
u kojem stanuju ljudi koji ti postanu bliski i dragi... pa se raduješ što i oni k tebi često svrate.

Pišući dalje, shvatila sam - privlačnost bloga leži upravo u njegovoj linearnosti.
Pišeš, pišeš, iz dana u dan.
Kao da skaćeš po žutim opekama Ozove ceste:

Follow the yellow brick road,
follow the yellow brick road...

Ili - kao da si zakoračila na put iz Bilbove pjesme:

Put vječno ide, nikad ne prestaje
Od vrata gdje poče i zatim
Daleko naprijed gdje put nestaje
Moram, ako mogu, da pratim...


Uz to sam primijetila kako moj blog, rastući iz dana u dan, počinje pulsirati ritmom mojega života:

...pratiti zbivanja mojih dana, zrcaliti moja dnevna raspoloženja, lutati začuđujućim smjerovima mojih misli i asocijacija... vraćati me u sjećanja i voditi u budućnost...

Sjemenčica moga bloga, od prije mjesec dana, razvila se u otpornu zelenu biljčicu i pustila korjenčiće u moj život.

Pokazalo se da je moj blog brzorastuća i korijenita biljka.
Uspio se, začuđujuće brzo - čvrsto ukorijeniti u moju svakidašnjicu.

U ovih mjesec dana, blog je pratio i odražavao mirni ritam ovogodišnjeg ljeta:

tihi i spokojni, mali svijet mojega vrta i njegovih stanovnika,
dolaske i odlaske meni dragih ljudi - moje sestre, nećakinja, šogora, mojih prijatelja ...

I Onoga koji mi je drag: uz vino i ruže na stolu , nas smo dvoje sjedili u vrtu do kasno u noć...
A sljedeće smo jutro slušali slavuja.
Kao da je samo za nas sletio na usahlo stablo jabuke u susjednom vrtu i oživio ga.

Stazica koja se račvala iz bloga odvela me je i do foruma entuzijastičnih ljubitelja riba, slatkovodnih i morskih... I tamo sam upoznala one kojima ne smetaju zavrnute i mokre nogavice, one koji gacaju po svojim vrtnim jezercima, prčkaju po akvarijumima...
I spremni su o tome pričati sa zanesenošću i pravom strašću...

Sve je to lijepo i krasno, običava reći moj dragi
(a obično to kaže kad nešto pođe po krivu).

Dani moga mirnoga ljeta -
na izmaku su.

Nova radna godina samo što nije počela...
A ovaj tekst počinje ličiti na komemoraciju blogu. Znate ono - o pokojnima samo najbolje.

Ali - ne brinite.

Sjemenčica mojega bloga, nakon mjesec dana već je - stabalce.
Kao što nikada ne bih mogla posjeći pravo, živo stablo, to ne mogu učiniti ni sa svojim blogom.
Postao mi je suviše drag - i potreban.

Zato će, ako bude zdravlja, biti još postova... i priča...i sjećanja i novih događanja... i čavrljanja na klupici...

Pisat ću i pričati i dalje: Prvo sebi, a potom i onima koji svrate.

Samo - postovi će se "malo" prorijediti.
Ali bit će ih.

Kao što, i u najvećoj strci, nađem vremena za svoj vrt i njegove žitelje, tako ću naći vremena i za blog.
A ako ga ne nađem - otet ću ga.

Mojoj majčici ime je - Magdica.
(Magda, Magdalena).



A njoj je ime - Marija. Slatka djeva - milosti puna.

Mali portret Djevice s djetešcetom (Hummel porculan)
nasljedila sam od svoje majčice, a ona od svoje.
Sada je na zidu nad mojim uzglavljem.

Nedavno sam, surfajući internetom, pronašla
neobičnu sliku Djevice s djetešcem Kristom ...


Max Ernst: The Virgin Spanking the Christ Child
virgin spanking the christ child

Motiv kakvog još nigdje nisam vidjela:
Razljućena Marija, praši, sve u šesnaest,
guzu svoga božanskog sina.
A guza se, bogami (ne spominji uzalud ime Gospodnje...) -
dobrano zacrvenjela!

Eto - ni božanska majka ponekad ne može ne izgubiti strpljenje, ne izaći iz takta!
Ni božansko djetešce ne može uvijek biti blaženo.
Nije mu slučajno, na slici - pala oreolica s glave!
Valjda je to stoga što - On siđe s nebesa i posta čovjekom.
A Marija je isprva bila priprosta djevojka, a tek je potom postala Bogo-materom.

Priče iz Biblije
(starozavjetne i one iz Novoga zavjeta) bile su -
dio mojeg odrastanja.

Mir u kući (i jezercima)!
glasila je zadnja rečenica u prethodnom postu.

Mir u kući (i jezercima)!
rečenica je kojom započinje ovaj post.

...

Efektan link između dvaju postova!
Šteta što se toga (prije mene) dosjetio Bulgakov, iako on dakako -nije blogirao.



Rečenicom:

Sve je jednostavno: u bijelom plaštu s purpurnom postavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana...
Bulgakov završava 1. poglavlje.

Rečenicom:

U bijelom plaštu s purpurnom postavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, u natkritu kolonadu između dva krila dvorca Heroda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.
Bulgakov započinje 2. poglavlje Majstora i Margarite.

I tako, iz poglavlja u poglavlje, Bulgakov postavlja linkove između postova, pardon, između poglavlja.

Majstor i Margarita je jedan od onih romana kojima se stalno, iz godine u godinu, ponovo vraćam.
Pomalo zavideći onima koji će ga tek čitati - po prvi put.

...

Zamjećujem kako čitateljski ritam prosječnoga čitatelja (bolje rečeno čitateljice) prati ritam njegova/njezina života:

... prve slikovnice, koje nam čitaju drugi...
...veliki podvig otkrivanja slova ...
...obvezna školska lektira ...
...otkriće klasika...i bestselera ...
...razdoblje "gutanja knjiga" u pubertetu i adolescenciji...
... pa stručna literatura...
... povratak lijepoj književnosti - vikendima...i betselerima - na plaži...
...sanjarice i horoskopi ...
... pa kuharice i priručnici o odgoju djece...

...Potom, postupno: stiglo je vrijeme za knjige
o zdravoj prehrani, mršavljenju, dijetama i kolestrolima, menopauzi/andropauzi i starenju ...

Krug se zatvara povratkom starim pričama, koje nam opet čitaju drugi, jer nas je vid polako izdao.

...
Mir u kući (i jezercima)! bila je završna rečenica prethodnoga posta.
Red je da rečenicom Mir u kući (i jezercima)! konačno započnem i ovaj post.

Utihnula je graja zlatnih ribica (ups! skoro rekoh - graja jagnjadi), nakon Rusalkina obećanja kako će im posvetiti dužnu pažnju.

Graja zlatnih ribica? zapitat ćete.
Mislili smo da su ribice - nijeme.

Ribice se doista ne oglašavaju zvukom, već pokretima i pljuskom vode, iskačući za mušicama.

Ali, moje zlatice sklone su i ovako se oglašavati kada u jezerce ubacim pregršt "ribljih zrnčića":



Taj zvuk možda nije baš u skladu s bon-tonom i dobrim manirima za trpezom - ali on godi mome uhu.

...

Woland: Rukopisi ne gore ...

Slušaj tišinu ... govorila
je Margarita Majstoru...
Slušaj i uživaj u tišini...

(iz Majstora i Margarite)

Zlatne ribice:

Prvo žabetine!
Pa onda mačketine!
Pa onda o nekoj porculankoj "krami"!
Pa "markovi konaci" od Rusalkinih priča!

A mi?
A MI?
Kad' će konačno zlatne ribice doći na red?

Rusalka:
Oprostite, mile moje zlatice! Vi ste "my pure gold!" Ljubim vas u repić i perajice!

Pogledajte tko se to buni. I s pravom.







Slijedit će postovi o vama, zlatice.
A pokazat ću i vaše figurice.
I Rusalkina priča bit će - o vama.
Jeste li sad zadovoljne?

E, pa onda - mir u kući (i jezercima).

S ove figurice prašinu brišem - nježno.

Figurica Moja majčica bila je najdraža figurica
moje majčice.

Sada je u mojoj "porculanskoj kolekciji".



Počivaj mirno, moja majčice!
Druge figurice mogu biti prašne.
S tvoje (figurice i uspomene), prašinu brišem često - i nježno.

(Eichhornia crassipes)


Meni je drag ne samo zbog prelijepoga cvijeta već i zbog mesnatih zelenih "balončića" koji ga drže na površini.

Zemlja podrijetla: Južna Amerika.
Odgovara mu tropska i suptropska klima gdje uspijeva cijele godine.
Razmnožava se sjemenjem i izdancima koje pušta "majka biljka".
U povoljnim klimatskim uvjetima izuzetno se brzo razmnožava i pokriva vodenu površinu svoga staništa.

U mene uspijeva (premda ne odveć bujno) u jezercima i malim vodenim vrtovima - posudama.



U Šantićevoj Emini, pjesmi koju je voljela moja mama, pominju se zumbuli,
dakako ne oni - vodeni.

EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!


Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...

Aleksa Šantić, 1903

I dok "kopneni" zumbul opojno miriše, vodeni nema mirisa.

Ja sam vam veeeeliki "fan" Božića i božićne čarolije.
Tek se bliži septembar... No, ja već u septembru počinjem s božićnim pripremama ... i "ufuravanjem" u očekivanje Božića.

Morat ću obrisati prašinu s mojih jaslica.

Učinit ću to ovom pričicom.
Nije baš "svetačka"... no - ipak.

Znate li kako je nastao običaj da se vršak božićnog drvca ukrasi anđelkom?

E pa... bilo je to ovako:

Djed Mraz iliti Djed Božićnjak iliti SantaClaus ...
jedne je godine zakasnio s pripremama.

Te je godine sve išlo po krivom: sob Rudolf se prehladio, vilenjaci su tražili povišicu, baba Mrazica se ljutila jer se osjećala zapostavljenom...

Poslovi su se gomilali, a Badnjak i Silvestrovo su bili pred vratima.
Djedica Mraz je upravo trpao darove u sanke (paketi su se izvrtali i padali) ... Djedica je kasnio, već je davno trebao krenuti...

...A onda je netko pokucao na vrata.
Sav iznerviran Djedica je otvorio.
Pred vratima je stajao anđelak, s božićnim drvcem u ruci.

Djedice, ovo si zaboravio, rekao je anđelak.

Vjerojatno pretpostavljate što se zatim dogodilo...

....I tako je nastao običaj - da anđelak "sjedi" ... na vršku božićnoga drvca...

.....bio jednom jedan car ....kineski.
I, pošto je bio car, mogao si je priuštiti štogod poželi.
A imao je mnogo želja...

Njegovi dvorani (koji su ustvari bili udvorice) natjecali su se tko će mu ispuniti želju.
U carevu su se dvorcu gomilali skupocjeni, neobični i rijetki predmeti.

Uz ostalo, car je na dar dobio i slavuja. Slavuj je, iako u krletci - prekrasno pjevao.
No, već sljedećega dana, netko je došao s novim poklonom - mehaničkim slavujem. Bio je sav zlatan, a kad ga naviješ -pjeva.


(...u nedostatku slavuja, poslužit će i - kanarinac)
...a pošto je žut i pjeva, pašu mu obje uloge iz priče : i "pravog" i zlatnog slavuja)

Novi je mehnički slavuj bio sjajniji, a uz to je pjevao (doduše uvijek istu pjesmu) kad god ga naviješ.
Pošto je živi slavuj bio neugledan, a i pjevao je (uvijek različitu pjesmu) samo kada je za to bio raspoložen, car ga je zaboravio.

I slavuj je, zaboravljen, uginuo u svojoj krletci....


....jednoga junaka
(nije važno kojeg)
iz jednog romana
(nije važno kojeg)
jednog našeg slavnog pisca
(opet nije važno kojeg)...

.....netko je upitao:

Kada bi morao odlučiti - hoćeš li iz vatre spasiti DaVincijevu Mona Lisu ili mačku,
što bi uradio.
I junak (nije važno koji) je odgovorio:
Mačku. Jer ona je živi stvor.


....kanarinac s početka posta je lijepa i vrijedna porculanska figurica .
Na žalost nemam figurice slavuja, a ona bi mi mnogo bolje "legla" u ovaj tekst.

Iako je figurica kanarinca (nek' ovdje posluži umjesto slavuja) lijepa i meni emocionalno vrijedna , ipak bih iz vatre radije, bez razmišljanja, spasila živoga kanarinca (slavuja).

Jer živi kanarinac (slavuj) diše...i pjeva....

Neko jutro smo Onaj koji mi je drag i ja slušali pjev neugledne ptičice sletjele na stablo u susjednom vrtu.

Je li moguće da je to slavuj? upitala sam.
Jeste! odgovorio mi je moj dragi.

... i tako se sve lijepo uklopilo u ovu priču. Priču koju je Rusalka čula još u djetinjstvu. A sad' ju je, evo vama, ispričala na svoj način.

Naslov je dvostruk:

Maca u košarici je ljubimica male Japanke.

Porculanska figurica male Japanke je u mojoj kolekciji porculana - ljubimica.





Ovime i zaključujem današnju, uglavnom "mačju temu".

Lucky je razderao vrećicu s keksićima koje sam jučer kupila
(blogiram naveliko pa je nisam spremila)

.... i razvlači ih po čitavoj kuhinji.

Napomena: Evo nekoliko linkova za one koji vole i porculan i mačke.
Dakako - porculanske figurice, koga drugoga, nego mačaka:

Katsen figuren, Kopenhagen
antiques china
empires giftis
brockfaffar porcelain

Lucky: Sad bi se opet moglo malo dremucnuti!

Ako je netko skoknuo na Rusalkin tulum povodom unaprjeđenja: Žalim slučaj!
Piće se popilo, kolači pojeli.
Već sam i pospremala.

No ako vas zanima kako je bilo na Rusalkinu tulumu - zavirite 3 posta niže!


Pošto sam se odmorila nakon tuluma, spremna sam za novi post.

Sjećate li se vodenih kupusića?
Neodoljive plutajuće vodene biljke koja se razmnožava zadivljujućom brzinom?

Evo jedne koja je kupusiću po mnogo čemu slična
(brzina razmnožavanja, pripadnost plutajućim vodenim biljkama).

Biljke iz familje vodena «leća»
( lat. Lamonaceae, eng. Duckweed) pripadaju među najmanje cvatuće biljke. Doduše, poput same biljke, i cvijet joj je sićušan. Ima ih više vrsta.

Evo kako izgledaju:



Šarm leće, izvrstan članak
iz kojeg sam preuzela ovu fotografiju "raskošnog" lećina cvata (engl.)


Vodena "leća" voli mirne vode močvara, kanala, bara i jezeraca.
Ja sam "svoju" donijela sa jednog kanala kad' sam bila u gljivarenju na Paučju.



No, s lećom u vrtnim jezercima – oprezno. Ona brzo stvara sloj koji pokriva kompletnu površinu vode. A to nije dobro – pretjerano zasjenjivanje, otežano «prozračivanje.

Ja je obično držim u malim vodenim vrtovima, a «šaku» leće ponekad ponudim velikim primjercima zlatnih ribica.

Zlatne su ribice u osnovi biljojedi. (U mojim jezercima one rado pasu "zeleni vodeni lišaj" kojim u proljeće obrastu stijeke jezerca.) A inače su svejedi i veeelike izjelice.



No, ne valja ih hraniti previše.
Ako možete odoljeti njihovu prosjačenju. A ja često - ne mogu.

Za one koji žele saznati više o "vodenoj leći",
post koji sam (jučer) postavila na stranicu akvarijske- ribe:

Lamonaecae - "leća" u vrtnom jezercu.

Sjećate li se fotografije puževa koji "vode ljubav" iz ranijeg posta?
FOREPLAY - priprema - Big O!!!!



Kako vas ne bih dovela u zabludu, a i radi znanstvene korektnosti, puževi ne vode ljubav u doggy poziciji (kao na fotografiji).
To im zbog anatomije (smetala bi kućica) i nije moguće.
Puževi vode ljubav priljubljeni stopalce uz stopalce, ležeći bočno.

Dakle, gornja je fotografija, kako to u pornićima biva, velika obmana.

Napomena: Nisam ljubitelj pornića, niti stručnjak.Odgledala sam samo dva, niti jedan do kraja.
Ti koje sam (djelomično) vidjela dosadni su, mjestimično smiješni i pomalo gadljivi.
Ljubavni čin prikazuju mehanički, te stoga nisu nimalo erotični.

Nisam puritanac, pa erotski prizor u filmu i/ili literaturi smatram lijepim i uzbudljivim.

No, to je već razlika između pornografije i erotike, umjetnosti i šunda.

Ako je netko zakasnio na Rusalkin tulum povodom unaprjeđenja, bez brige.
TULUM JOŠ TRAJE, dva posta niže.





Svi mi imamo - svoje male i velike TAJNE.
Uživamo u njima ili - strijepimo da ne bi bile otkrivene.
A ponekada imamo i proturječna osjećanja: iako želimo da nešto ostane tajna, ipak nas "kopka" iskušenje da je (barem nekomu) otkrijemo!

Znate li priču O caru Trajanu i kozjim ušima?
Netko je saznao tajnu cara Trajana, naime car je imao - kozje uši.
Car mu je zaprijetio Ako odaš moju tajnu, odrubit ću ti glavu.
Onaj koji je znao Trajanovu tajnu dugo ju je držao za sebe, tamo gdje tajne i trebaju biti - u tajnosti.

No onda nije odolio - iskopao je duboku rupu i u nju šapnuo:
U cara Trajana kozje uši.

Potom je rupu zatrpao. I na nju navalio veliki kamen.

Mislio je da je tajna tu sigurna.
No, iz rupe, ispod kamena, iznikla je vrba. Pastir u prolazu odrezao je vrbovu grančicu i načinio sviralu.

Zasvirao je.
Svirka koja se začula zvučala je ovako:
U cara Trajana kozje ušiiiiiiiiii!

Ovakve priče najčešće imaju "naravoučenije" tj. pouku.

Pouka priče o tajnama, sviralama i kozjim ušima je: Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve odaju!

Tako je to u pričama.
A u životu?
Naše tajne ponekada bolje čuvaju drugi (pravi prijatelji) nego mi sami.

Zato s tajnama i njihovim povjeravanjem - OPREZNO!

Ukoliko se pojavi neki zakašnjeli gost, pozvan na Rusalkin tulum povodom unaprjeđenja:

bez brige - TULUM JOŠ TRAJE!


Samo siđi - POST NIŽE.

A za one koji su na tulumu bili, ili im nije do tuluma:

JOŠ O KRAKOWSKIM SUVENIRIMA
Karakterističan ,meni vrlo drag (ne samo krakowski već i poljski) suvenir :

Paper cut-outs ili "ostrišci -
WYCINANKI



Wycinanki se izrađuju izrezivanjem iz papira, jednobojnog ili obojenog. Dio su poljske "folk umjetnosti" i kulturne baštine.
A danas su postali svjetski poznat poljski suvenir. Dakako, i ja sam iz Krakowa donijela cijelu hrpu wycinanki, za sebe i one koji su mi dragi.

Dijele se u tri grupe:
"Gwiozdy” : okrugli, obično prikazuju različite ornamente s biljnim i životinjskim motivima ,
“Kodry” : pravokutni ili trokutasti, obično prikazuju scene iz života,
"Tasiemki” : vertikalni, imaju oblik čipke, češće su jednobojni.

"Gwiozdy"

“Tasiemki"

Na Forumu akvarijske - ribe
čiji sam odnedavno član, upravo sam unaprijeđena - u standardnog člana.
Rusalka: Jupiiiiiiiii! Sad imam dvije zvjezdice!


Pridružite se tulumu u čast moga unaprjeđenja.
Piće je tu:

Orkestar već svira!


Ima i gostiju!




Uživajte!

Pogledajte kako je izgledala :pozivnica za tulum

Gori lampa nasrid Vinkovacaaaa
dođi, dragi, bit će poljubacaaaa!

Ne, ovo nije lampa što gori "nasrid Vinkovaca", već - u mojem dvorištu.
Gori (do kasno u noć) zato da bi se oko nje skupljale raznorazne mušice. A one privlače gatalinke i krastače.

A poljubaca će biti (moj dragi dolazi za vikend)!

Evo i snimke noćašnjeg foto-safarija:

Priprema, pozor - SAD!



FOREPLAY, pozor - SAD!


(Gornja fotografija je samo za starije od 18, mlađi - na vlastitu odgovornost!)

Napomena: Ajoooj! Obećala sam Onome koji mi je drag ispeći išlere.
Morat ću se "izvući" sladoledom. Imam, kao obično, veeeliki ledo paket u ledenici.

Moj ljubimac - "žabac - kapitalac"
Zamislite ga "bok o bok" gatalinki iz prethodnoga posta!




Zaista veeeeeliki primjerak zelene vodene žabe.
Stanovao je u mojim jezercima tri godine. A onda se nekamo odselio. Možda je prerastao moje "barice".
No, dok je bio tu, uživala sam u druženju s njim.

Od svih "mojih" žaba, on bi najbrže dojurio kada bih prišla jezercu s kutijom crva-mamaca u ruci.

I mogao je pojesti poveliku porciju. Što se i vidi - iz priloženog.

.
Premijera "blockbustera" -
Žabac na dlanu:


Glasanje žaba i krastača

Današnji dan mi je počeo s krastačinim posjetom.
A evo kako je jučerašnji završio:

Izašla sam, kao i obično, kasno, još jednom u vrt. I ugledala je...


I ona je izašla - u lov na kukce, na osvjetljeni dio fasade.
Pogledajmo je izbliza!



GATALINKA! Gracilno, krhko i vitko tijelo. Duuuuge muskulozne noge.
Treba ih vidjeti u skoku:



Preuzeto sa:
http://www.animalpicturesarchive.com/view.php?tid=3&did=5291

Klasa AMPHIBIA – Vodozemci;
Red ANURA - Bezrepi vodozemci – žabe;
Fam. HYLIDAE – gatalinke/ Kreketuše
Pod- familije Hylidae: Pelodryadinae, Phyllomedusinae, Hemiphractinae, and Hylinae)

Nazivi za gatalinku u raznim europskim jezicima:
Rosnička zelena- slovački
Rzekotka drzewna - poljski
Laubfrosch – njemački
La Raganella -talijanski
kvakša- ruski
žaba drvesnica- bugarski
Zelena rega – slovenski

Koga zanima više - tekst koji sam napisala za akvarijske-ribe

O gatalinkama

Stranice o gatalinkama
Hyla cinerea
Hyla Regilla - pacifička gatalinka

Pogledajte koga sam malo prije srela.
Opet na tepihu dnevne sobe. Izgleda da joj se svidjelo.
Ja sam, ne baš gostoljubivo - za tur, pa van.

Naime, za krastačicu bi bilo jako opasno da unutra ostane nezapažena. Dehidrirala bi i - uginula.
Stoga je za nju bolje da ostane vani.



Inače, mala koja mi dolazi u goste, jedna je od krastačica koje ovih noći viđam kako skakuću po mojem vrtu.
Nova generacija!

Mala, bolje ti je pod žbunom paprati, nego na tepihu!



Napomena: Krastače izgleda dobro pamte - mala ovaj puta nije zalazila pod komodu.

Jednom davno...
straaaaaaašni zmaj se naselio u spilji ispod Wawelskoga dvorca ...



Gradom je u to vrijeme vladao Krakus, po kojem je grad i dobio ime.
Zmaj je terorizirao stanovnike i tamanio im ovce. No, osim ovaca, strašni zmaj Smok volio je (jesti) i lijepe djeve!
Kako bi ga udobrovoljili, uplašeni građani pristali su - žrtvovati jednu lijepu djevu svake godine.
Godine su prolazile i - ponestade djeva. Ostala je samo princeza Wanda - Krakusova kći.
Tada Krakus pozove vitezove iz cijeloga svijeta da ubiju zmaja. I kao što je to već dobar običaj u ovakvim legendama - Krakus obeća Wandinu ruku vitezu koji smakne zmaja. Dolazio je vitez za vitezom, no zmaj bi ih sve pobijedio.

Tko zna kako bi se priča završila da se jedan pučanin - postolarski šegrt, nije dosjetio: napunio je ovčju kožu sumporom i ostavio je pred ulazom spilje u kojoj je zmaj živio.
Zmaj pojede ovcu i - straaaašno ožedni. Sleti do Wisle i poče piti. Pio je, pio, sve dok se nije raspuknuo.
Postolar se oženio princezom Wandom, a Krakowljani su od tada živjeli u miru.

No, neki od njih i danas vjeruju kako zmaj Smok i dalje spava u pećini u Wawelskom brdu ...
U sjećanje na zmaja u Krakowu se svake godine održava "Smokov festival"!



Zmajev spomenik (unutar zidina Wawela)


skulptor
Bronislaw Chromy

Ako vas put nanese u Krakow, kupite suvenir s likom zmaja: lutkicu, majicu, figuricu, zvonce ...

Evo mojeg Smoka, na zvoncu. Stoji na stolu, pokraj računala.
Ponekad zazvonim i sjetim se lijepog Krakowa ....

Na vrhu ove lijepe nizke je shubunkin (posut točkicama) a dalje se nižu dvije "balerinke" (fantail).
To su samo neki predstavnici takozvanih
ZLATNIH RIBICA
.

KRAKOW:
Stara prijestolnica Poljske (do 1609.)
“0-ti spomenik kulture”
800 000 stanovnika
Grad 1000 crkava
Jagelonski univerzitet, osnovan 1364.

Što u Krakowu vrijedi vidjeti:

Rynok Glowny (Glavni trg), Kosciol Mariacki (Marijinu crkvu – Baziliku djevičanske kraljice),
Wawel (stari grad s dvorcem, katedralom, utvrdom),
Kazimierz (židovski geto i groblje)...

Rynok Glowny:

Ako vas u Krakowu, kojim slučajem...
pogodi strijela Amorova

Ne. Nije Lucky u Krakowu.
To je neki "krakowski Lucky"!



Snimila sam ovog Luckyeva "krakowskog dvojnika" 2004. kada sam bila u Krakowu.
Krakow je prekrasan grad. Meni, to je najljepši grad u Europi.
Vidjela sam i Beč i Prag, i Pariz i London, no Krakow ima posebnu čar.

Imam sreću da me put (poslovno) u zadnjih 10-ak godina češće odvede u Krakow. Bila sam u Krakowu, čini mi se 7 puta u tom razdoblju.
Zadnji puta u lipnju ove godine.
Evo nekoliko fotki.







A priču o Krakowu doista vrijedi ispričati - u nekom od sljedećih postova.

Ovaj lijepi par pripada varijetetu zlatnih ribica.

U nas ih najčešće zovu "balerinkama".

I s pravom - kada se kreću, one zaista kao da plešu prelijepi vodeni balet.

Reci Rusalki, da napiše nešto i o nama!

Kakvo strastveno klupko!



Ako se pitate - kako ga rasplesti:


Preuzeto sa:
Apothecar's Drawer weblog

Kako razlikovati mužjaka od ženke?

Mužjaku je gornja strana tijela tamnosiva sa svjetlozelenim mrljama.
Ženki je svjetlosiva sa tamno zelenim mrljama.
I u mužjaka i u ženki na koži leđa zapažamo i crvene bradavice.
Ženke su u krastača veće od mužjaka.

Što mislite: Mužjak ili ženka?

Za akvarijske-ribe, danas sam napisala novi post.
Evo linka:
O krastačama i jesu li dobrodošle u vrtno jezerce?

Krastače su su pripadnice obitelji Bufonidae koja sadrži više od 300 podvrsta.
Pripadaju bezrepcima (Anura).
Životni vijek krastača je, prema nekim izvorima 5 - 15 godina.

Ljubavni zagrljaj krastača
(amplexus)



Rusalka: Hej, zar vam se ne čini da "upadate u rutinu"?



Krastače: Samo ti se čini!

Fotke preuzete sa sljedećih stranica:
Bufo bufo
Toad species
Outdoor frogs
Toads

My baby is blue



U posljednje vrijeme zapostavila sam zlatne ribice.

Ne, u stvarnom svijetu nikada ih ne zapostavljam. Ali, učinila sam to u virtualnom.
Postat će ljubomorne i optužiti me da su mi žabe miljenice.

Morat ću sjesti i napisati ozbiljan post
na primjer,
o vrstama zlatnih karasa uopće i onima koje žive u mojim jezercima.

Obećavam! Čim stignem.

Do tada: Iskupit ću se ovom fotkom!

Iššššš, buhice!



Da provjerim: Ima li naslaga na jeziku?



Intimna higijena!



Sad sam lijep, k'o cvijet!



Mogu se pokazati na ogradici!

Vrtlari ne trpe puževe u svojem vrtu: smatraju ih štetočinama.
(Puževi zaista mogu, ako se namnože, u vašem vrtu napraviti pravi "dar-mar".)

Ja, međutim, očito nisam tipičan vrtlar. Jer - ja volim puževe, osobito one s kućicom.

Povremeno, kao ovoga proljeća, kada se puževi (s kućicom a i golaći) prekomjerno namnože, počinjem se zaricati kako ću konačno tome stati na kraj.

Odem u biljnu apoteku i kupim PUŽOMOR.

Vratim se kući i sama sebi (opet, odlučno) kažem:

Sutra konačno MORAM tome stati na kraj!

A sutra, kada treba prijeći u akciju uništavanja puževa, ja jednostavno - nemam srca za to.
I pužomor ostaje, neotvoren, na polici u šupi.
(Moram smisliti kako ću ga se sigurno riješiti: Možda da ga vratim u biljnu apoteku?)

Ja jednostavno ne mogu potrovati ta ljupka stvorenja u svojem vrtu.
(Osjećala bih se kao Lukrecija Bordžija!)

A - i otkuda mi pravo na to?

Otkuda, uopće, pravo ljudima da neke druge stvorove smatraju - štetočinama?
A tko je najveći štetočina na našem dragom plavom Planetu?

I tako ja, nakon navedenoga "unutarnjeg monologa" viškove puževa pokupim u vrećicu i otklipšem do Pampasa. Pustim ih u travu, podalje od tuđih vrtova.

Napomena: Slična priča ponavlja se gotovo svakoga proljeća.

Jutros sam, pijući kavu, kutom oka zapazila pokret na tepihu svoje sobe. Odložila sam šalicu, ustala, pogledala - i ...



... po tepihu je skakutala - sva prašna - mala krastačica!

Odmah sam znala, noć je sigurno provela pod komodom (s niskim nožicama) koju odmičem (da bih počistila) vrlo rijetko. Naime - na njoj su televizor, videoplayer, CD-player, "ozoner" i akvarij od 100 litara.

Sirota krastačica! što li je sve noćas pretrpjela!
No, kako je ušla u kuću?

Da, domislila sam se. Jučer sam vrlo kasno (ili je to možda bilo već danas vrlo rano?) otvorila vrata predsoblja, koja gledaju u vrt, kako bih pustila svježi zrak unutra (i bacila još jedan pogled van).
Sigurno je tada ušla!

Pružila sam joj prvu pomoć. Umjetno disanje, dakako, nije bilo potrebno, ali trebalo ju je očistiti od prašine.



Već vidno oporavljena i ohrabrena, počela se migoljiti i otimati iz moje ruke.
Samo još jedna fotka, malena!



A sad, natrag u slobodu!



Napomena: Komodu ću danas ipak odmicati.

Jučer su se smjenjivali sunce i kiša. Predvečer je sve jače počelo padati.

Oni vole vlagu. Znala sam da je pogodno vrijeme za - safari na puževe.

Bilo je već 22'00. Ubrzo sam spazila jednoga. Pa još jednoga!

Lucky mi je asistirao.
Klik! ulovljen je.



Luckyev i moj ulov (trofeji):



Ne brinite, lovina je preživjela.
Lucky je bio nenaoružan,
a ja sam imala samo fotoaparat.

Danas je opet granulo sunce! Više vremena provela sam u vrtu.

Riješite zagonetku -
Tko ima zlatnu ribicu za kućnog ljubimca?

Da biste je riješili potrebne su vam sljedeće informacije:

Postoji 5 kuća koje su obojane u 5 boja.
U svakoj kući živi čovjek različite nacionalnosti od drugih.
Svaki čovjek ima omiljeno piće, hranu i kućnog ljubimca.
Nitko od njih nema istog ljubimca, ne jede istu hranu i ne pije isto piće.


Napomene:

Šveđanin ima psa.
Danac pije čaj.
Zelena kuća je lijevo od bijele.
Stanar zelene kuće pije kavu.
Osoba koja jede svinjetinu ima pticu.
Stanar žute kuće jede ribu i čips.
Osoba čija je kuća u sredini pije mlijeko.
Norvežanin živi u prvoj kući.
Osoba koja jede teletinu živi pored osobe koja ima mačku.
Osoba koja gaji konje živi pored osobe koja jede ribu i čips.
Osoba koja jede pečeno pile pije pivo.
Njemac jede janjetinu.
Norvežanin živi pored plave kuće.
Čovjek koji jede teletinu ima susjeda koji pije vodu.

TKO IMA RIBICU ZA KUĆNOG LJUBIMCA?

Napomena: Zagonetku imam već odavno, više se i ne sjećam odakle mi. Stoga ne mogu navesti njezino podrijetlo. Ne prisvajam autorstvo i ispričavam se ako sam time okrnjila nečji "copyright"!

Jučer i noćas napisala sam 3 posta za svoj blog.

I dva teksta za forum na stranicama akvarijske-ribe

Žabe u vrtnim jezercima: da ili ne?

i

Rusalkine recenzije "štiva o jezercima"

(prikaz malog priručnika za ljubitelje i tvorce vrtnih jezeraca
Francis, R. A. (2000) Easy Water Gardening, London: Marshall Publishing.)

U pripremi mi je tekst:
Znakovi prema kojima možeš (pouzdano) ustanoviti jesi li postao «ovisnik o vrtnim jezercima» (za akvarijske-ribe)

Pitam se, pitam - ne bih li trebala početi pisati i tekst

Znakovi prema kojima možeš (pouzdano) ustanoviti jesi li postao ovisnik o «blogu i blogiranju»?

Napomena: Nisam se naspavala, ali - barem mi nije bilo dosadno.
A ako se netkome čita - neka izvoli.

(Naslovi tekstova o žabama u jezercima i recenziji knjige su, naravno, ujedno i linkovi do teksta.)

Travnjak je često značajan dio vrta.
Moj vrt je malen, pa tako i travnjak nije velik.

Prije ugradnje vrtnih jezeraca, moj vrt nije imao travnjaka. Bio je to klasičan vrt s lijehama u kojem su uglavnom rasle ruže, onakav kakvog ga je ostavila moja baka. No kako je starila baka, tako su starile i njezine ruže.

Nisam imala srca mijenjati bakin vrt, još godinama nakon što nje više nije bilo.
Ali, ruže su počele umirati, vrt nije izgledao lijepo. Odlučila sam ga potpuno transformirati.

Sada je travnjak središnji dio moga vrta. Upotpunjuju ga grmovi i stabalca te mali kamenjar i jezerca. Na ogradi prema susjedu su su kupine, a na ogradici prema ulici grm s bobicama.

Moj travnjak nije savršeno jednoličan. Sijanu travu prožimaju "otočići" djeteline i drugih samoniklih trava. Dakako, uklanjam maslačke i bokvice i druge korove. I redovito kosim. I obilno zalivam.

Ja ne volim "idealne" travnjake u kojima vlada monokultura. Moja deviza, u vrtu i životu, je :
Živjela raznolikost!

Moj travnjak nije savršeno kultiviran nego liči na prirodne travnjake.

Na mojem travnjaku nema natpisa Ne gazi travu.




Konvencija o biološkoj raznovrsnosti
donesena je na Konferenciji Ujedinjenih Nacija za životnu sredinu i razvoj (UNCED),
Rio de Janeiro 1992.
Hrvatski Sabor donio je odluku o proglašenju Zakona o zaštiti prirode na sjednici 20. lipnja 2005.

Tekst Konvencije i Odluke:
Convention on Biological Diversity
Odluka o proglašenju Zakona o zaštiti prirode

Za nostalgičare: Dobro je opet dodirnuti (i čuti) Zelenu, zelenu travu moga doma...

Odigrajte igricu:
Žablji skok

Mudra je Majčica priroda većini živih bića, s namjerom održanja vrste, ugradila prirodnu potrebu biti udvoje.
Uz to je, svojom darežljivošću, ljudima poklonila uživanje u tomu.
A ljudi su mudro naučili kako zaobići "zadnju namjeru" Majčice prirode, kada je to neophodno.
I uživati i dalje, kad ostvarenje te namjere više nije aktualno.

Sjećate li se (možda s pouka katekizma, možda iz bakinih priča, možda iz literature)

Noine barke?



Bog , razljutivši se na ljudsku zloču, odluči uništiti ljudski rod.
I Bog reče:
Zbrisat ću s lica Zemlje čovjeka kojega sam stvorio, a zajedno s njime i sve životinje i stvorenja koja gmižu i zrak koji struji....

No, Noa pronađe milost u Božjim očima i Bog odluči poštedjeti ga.
I ne samo njega već i njegova tri sina Šema, Hama i Jafeta. I njihove žene.

I Bog reče Noi: Načini arku. I u nju ukrcaj po par od svake životinjske vrste - ženku i mužjaka...

I potom Bog posla potop....

Motiv potopa iz biblijske priče ima korijene u Epu o Gilgamešu, a javlja se i u mitologijama različitih naroda: američkih Indijanaca, Havajaca...

Imaju li biblijska priča i navedeni mitovi stvarnu podlogu?

Povijest bilježi različite pokušaje odgovora na ovo pitanje.
Čak su i poduzimane ekspedicije kako bi se otkrilo brdo na koje se Noeva arka nasukala kada se potop počeo povlačiti.

Najčešća je pretpostavka da se radi o planini Ararat u današnjoj Turskoj.

Ako nekoga zanima potraga za Noinom arkom:

The Search for Noah's ark
s iste je stranice i animacija grmljavine i arke.

Radi korektnosti, a i za one koji bi pogledali koju karikaturu na biblijske i različite druge teme, navodim stranicu s koje sam preuzela sličicu:

Free Cartoons

Napomena: Tema ovoga posta logičan je slijed prethodnih postova na temu Udvoje je ljepše.
I činjenice da danas u mojem gradu cijeli dan pada kiša.
I da je nedjelja pa ja imam vremena.
I da mi nitko nije svratio na kavu.

Ostali povodi su sasvim privatne naravi.

Ja u vrt uvijek idem s fotoaparatom "za pojasom".
I tako sam snimila ovu fotografiju danas, prije no što se počelo smračivati, kada sam načas izvirila u vrt da bih još jednom pogledala jezerca.

Da bih je snimila, morala sam se spustiti na "puževsku razinu", a vani je već (ili još?) kišilo.

Ja mislim da se isplatilo. A vi?

Žabe su poluakvatična stvorenja.
Izvrsno se snalaze i u vodi i na kopnu. Vješti su plivači, penjači i skakači. Odrasle žabe uglavnom su mesojedi. Na njihovu su jelovniku insekti, crvići, gliste, puževi golaći.



Kao izvrstan odbrambeni mehanizam žabe koriste kamuflažu. Bojom se izvrsno uklapaju u okoliš. Neke vrste žaba imaju sposobnost da, poput kameleona, mijenjaju boju.

Žabe su i izvršni "pjevači". Posebno su "inspirirane" na pjesmu u doba zaljubljenosti.
Svaka žablja vrsta ima svoj karakterističan pjev.Snagu njihova glasa pojačavaju membrane pod kožom (blizu vrata).

Glavni cilj žabljeg pjeva je - udvaranje. U žabljem svijetu mužjak preuzima inicijativu i pjevajući doziva ženke.
Žapci se oglašavaju solo i u zboru. U nekih žabljih vrsti ženke uzvraćaju -odazivaju se.

Volareeee OOOOO cantareeeeee OOOOOO



Neke tropske vrste žaba pjevom reagiraju na porast vlage u zraku. Dakle, ima istine u onoj izreci
žabe krekeću - bit će kiše.

Sjećam se kako sam u djetinjstvu, šetajući se Pampasom (uz Dravu) slušala žablje koncerte. Sada je taj dio pošumljen pa su i žablji zborovi tiši.

"Šuška se" da će upravo tu graditi nekakvo elitno naselje. Tada će žablji zborovi sasvim utihnuti.

Poslušajte pjev različitih žabljih vrsta:
Frog Calls

Poslušajte pjev mužjaka ljudske vrste:
Domenico Modugno

Danas Lucky sjedi na ogradici i čeka.

Znate li onaj lijepi osjećaj uzbuđenja kada čekate nekoga tko vam je drag?

Najradije bih i ja sjela na ogradicu kraj Luckya i čekala.

Lucky obično Onome koji mi je drag potrči ususret.
Najradije bih i ja to uradila.


Onaj koji mi je drag jednom je Luckyu rekao: Nas dva Luckya...

Lucky nije shvatio zašto je to meni bio najdraži kompliment.

Svaka sličnost sa pričom Sunčane Škrinjarić
Plesna haljima žutog maslačka je -
NAMJERNA.

Mačja škola



Brojali ih, brojali, od srijede do petka
al' se nisu makli dalje od početka ...

Prebrojavanje je lakše ako se pri tome predmeti koji se prebrojavaju, dodiruju (jedan po jedan) - fizički ili "mentalno".
Kada prebrojavate vodeni kupus preporučujem - fizičko dodirivanje. Uživat ćete u mekom, baršunastom dodiru.

Ali brojati morate brzo, brzo, jer oni se množe još brže...

Nije Lucky, nego Bilbo.
Tolkienovi fanovi prepoznat će podrijetlo imena!

Planet Tolkien

Za vjernu posjetiteljicu

Zeleno, volim te zeleno,

Zeleni vjetar i grane...

Federico Garsia Lorca

Moji macani vole sjediti na vrtnoj ogradici.
Tako mogu vidjeti što se događa na ulici.
Kada se osjećaju sigurno, tada izađu na vanjsku stranu ogradice. Promatraju prolaznike.

Ponekad, kada se prolaznik približi, moji macani ostanu na vanjskoj strani ogradice.
Drugi puta, na približavanje prolaznika šmugnu na unutarnju stranu.

Prolaznici kojima se moji macani ne sklanjaju, obično ih poglade ili im upute neku lijepu riječ.

Oni drugi, samo prođu. A neki čak kažu: Šic!

Macani često bolje od ljudi znaju
kada je bolje između sebe i nekog drugog maknuti/podići ogradicu.

Prije



Mljac, mljac....Poslije!



Ljepotica sa slike prošloga je ljeta stanovala u jednom od mojih jezeraca. Razveselila sam se i iznenadila kada sam je prvi puta spazila. I naravno, pozorno sam je promotrila:

Mnogo je manja od zelenih vodenih žaba, a zdepastijom građom i kratkim nogama kao i teksturom kože liči na krastaču. Trbuščić joj je žarko narančast, pjegav. No, uglavnom boravi u vodi, što je prema mojim spoznajama manje tipično za krastače.

Žaba ili krastača?

Upravo prema boji trbuščića uspjela sam je identificirati kao
Bombina bombina (European Fire-bellied Toad). Hrvatski naziv ove vrste je - crveni mukač.

Dakle radi se ipak o krastačici!

Ova je vrsta karakteristična za centralnu i istočnu Europu ali živi i u centralnoj i istočnoj Aziji. Pripada malim vrstama - najveći primjerci dugi su 4 cm.

Postoje i brojne "varijacije" ove vrste, na primjer sa žutim trbuščićima - žuti mukač.

Pogledajte "moju" malu bombinu bombinu u akciji



Više o ovoj vrsti:
Bombina species

Lijepe fotografije ove vrste:

Bombina bombina

Patuljasta afrička žaba
(Hymenochirus species - Hymenochirus Boettgeri
ili african dwarf frog)

Više o "afrikankama" u sljedećim postovima

Moja draga prijateljica ima unuke koji su se rodili i odrastaju u Izraelu.
Kada s njima razgovara telefonom, obično se poigraju pjesmicom :
Din, din don, idemo u London! Samo što London zamijene Osijekom.
Svakog ljeta dođu joj u posjet.

Moja prijatejica se sa svojim unucima sporazumijeva mješavinom engleskog, hebrua i hrvatskog. No, nema nesporazuma jer - oni razgovaraju jezikom srca.

Svoje unuke moja prijateljica svakog, pa i ovog, ljeta dovede u moj vrt. Tada oni gledaju i hrane ribice i broje žablje skulpturice u vrtu.

Zahvaljujući mojoj prijateljici i njezinim unucima, ja sam naučila i malo hebrua :
safta – baka; saba – djeda; ima – mama; šeš – šest; tusik – guza....

Ružina (ulica) oduvijek je bila prepoznatljivi znak mojega grada.
Tijekom vremena (koje ja pamtim) mijenjala je imena no za mene je bila i ostala – Ružina.
Jer, pravi stari Esekeri (moja baka, na primjer) uvijek su je zvali Ružinom.
Kao što je i Desatičina za moju Aurelu uvijek ostala Desatičina, a NAMA, potom Konzum – Kod Miokovića i Čavića....

Ružina Retfalu spaja s centrom grada.
To je (bila) ulica malih kuća s velikim vrtovima iza njih. Vrtova (barem ne velikih) već dugo nema. «Progutala» su ih «naselja» interpolirana u vrtove koji su razdvajali Ružinu i Ilirsku. ( A ni Ilirska odavno više nije Ilirska...)

I malih kuća sve je manje. Zamjenjuju ih grdosije od 4 kata, s nizom stanova za prodaju.
Kao žrtve te gradnje padaju i stara stabla. Umiru zajedno s kućicama nad kojima su se nadvijala poput kišobrana.

Kad pješačim, Ružinom obično idem na posao. Ružinom sam, kao dijete, s mamom i mlađom sestrom obično subotom išla do pijace.

Pri kraju Ružine jedna je kuća malo «stršala» iz niza. Tu bismo se sestra i ja obično sakrile i viknule Buuuuu! prolaznicima koji su nailazili.

Rado bih se danas sakrila iza toga ugla i viknula: Buuuuu! rušiteljima stabala i graditeljima rugoba.
Ali .... ni toga «ćoška» više nema.

Dođe mi da više ne prolazim Ružinom.

Moram ponovo pročitati Andersenovu Staru kuću:
« Pozlata svud otpade, svinjska koža ostade...»
Moj najdraži buket ruža


Niije uvenuo ni u mome sjećanju, a ni na ovoj fotografiji.
Postao je zlatna uspomena.



U sjećanje na sve bake – moju, Ignisinu, Kokinu ....

Današnji post posvetila sam krastačama.
A evo koga sam srela u svojem vrtu prije 15-ak minuta!

Ljupka krastačica



Mala krastača nije baš bila oduševljena fotografiranjem.
No bez brige, kao što to obično kažu u filmovima -
ni jedna životinja nije stradala tijekom snimanja.

Znate onu vrtlarsku izreku: Zeleni prsti - crni nokti
(za one kojima ide od ruke sadnja, pa im se to na rukama i vidi).

Dakako, to ne ispričava stanje mojih noktiju (vidi sliku).
Već trčim po škarice, turpijicu i ...

Ljepotica koja već više godina stanuje u mojem vrtu



U mojem vrtu, uz žabe, brojne su i krastače( pripadnice obitelji Bufonidae koja sadrži više od 300 podvrsta).
Svakoga proljeća radujem se kada ustanovim da su i jedne i druge uspješno prezimile.
Ljepotica s fotografije živi u mojem vrtu već nekoliko godina. Svakog proljeća privuče mnogo udvarača i tada se malo jezerce ispuni niskama jaja.

Kako ćete znati tko je "sneo" jaja u vaše jezerce?
Jednostavno - žablja jaja izgledaju kao sluzava nakupina, dok jaja krastače liče na dugačku nisku crnih perlica.

Ponekih proljeća vaše jezerce može biti prepuno žabljih i krastačinih jaja. Dio tada treba ukloniti. Ja obično dio premjestim u najmanje kontejnersko jezerce i uživam promatrajući razvoj punoglavaca. "Višak" pojedu zlatne ribice u najvećem jezercu.



Krastače više vole kopno, no razmnožavaju se u vodi.
Iako bi ih površni promatrač mogao poistovjetiti sa žabama, krastače se od njih razlikuju zbijenijim tijelom, kraćim nogama i suhom kožom prekrivenom "bradavičastim izbočinama".

(Ne bojte se, nećete dobiti bradavice ako uzmete krastaču u ruku. To je samo pogrešan "mit".)

Životni vijek krastača je, prema nekim izvorima 5 - 15 godina. Brojne krastače u vrijeme mriještenja stradavaju na cestama.

(Udruga “Zelena Istra” prati migracije žaba krastača na dijelu istarskog ipsilona i postavlja mreže kako bi spriječila njihov izlazak na cestu.)

Zimi, kao i žabe, i krastače hiberniraju u mulju ili hrpi opalog lišća.

Krastače su noćne životinje.
Ljeti, kada se spusti mrak, kreću u lov, a danju se odmaraju u svojim skrovištima.

U vrtu u koji želite privući krastače na hladovita mjesta postavite (naopako) glineni, grnčarski lonac za cvijeće s otkrhnutim rubom kako bi se krastača mogla u njega uvući. To će postati njezino dnevno sklonište.

Jednostavna kućica za krastače načinjena od vrtnog lončića



Preuzeto sa:
http://www.learner.org/jnorth/spring2003/species/spring/Update032103.html

Kućice za krastače mogu se i kupiti u vrtnim centrima (doduše, koliko ja znam, još ne i u nas).

Ako "svojoj" krastači želite priskrbiti pravi dvorac:


Preuzeto sa: http://www.finegardenproducts.com/fgp/customer/images/products/images/BRO-Hopsburg_ni.jpg

A možda vam se više sviđa skromnija, neupadljivija verzija?



Preuzeto sa:
http://www.plowhearth.com/product.asp?section_id=2008&search_type=featured&search_value=4004&pcode=268

Svojoj krastači možete sagraditi i podzemnu kućicu

Pogledaj: Kako napraviti podzemnu kućicu za krastaču

Mužjaci krastača vatreni su i glasni udvarači.

U proljeće 2004. jedan je od njih "napastovao" čak i ribe u mojim jezercima, a uz to je bio toliko glasan da su se susjedi žalili.
Zaista, bio je GLASAN i pjevao je danima. Meni je lijepo zvučao, ali...
Iako nerado, morala sam ga odnijeti u obližnju baru.

Inače, mužjaci krastača vrlo su strastveni te se, kada su "u žaru" pokušavaju pariti sa svime što se miče. Ljubavni zagrljaj krastača (amplexus) traje dugo, a ponekad je za ženku "zainteresiran" veći broj mužjaka.

Svaki dobar vrtlar izuzetno cijeni krastače u svome vrtu kao ekološki vid "kontrole štetočina" - insekata, puževa golaća, gusjenica...

Svako tko posjeduje vrt može pridonijeti očuvanju ove ljupke vrste.



Vrijedi pogledati:


Ekološka udruga Čiopa, Projekt zelena krastača

Toadily Toads,the place on the web where toads come first

Ako vam, slučajno, zatreba animirani žabac

Pogledajte!









Prošetajte!



Već treći post danas.
Igram se svojim blogom, kao dijete novom igračkom!

Naša (mačja) obitelj

Perla:
Kao seniorka, ja ću biti glasnogovornica naše obitelji.
Obično se kaže kako obitelj čine pripadnici iste vrste koji su u međusobnom krvnom srodstvu i koji žive pod istim krovom. No ja u svojoj mačjoj mudrosti mislim kako ta definicija nije prava niti potpuna. Obitelj čine oni koji se, živeći zajedno, vole i brinu jedni o drugima. Zato i Rusalku smatramo jednom od nas.

U obiteljskoj podjeli dužnosti, dok mi spavamo, jedemo, predemo, krstarimo vrtom, ona obavlja neke manje važne dužnosti kao što su kupovina Wiskasa, nabavka mačjeg posipa, spremanje kuće i uređivanje vrta.

Kao i Rusalki, i nama je vrt omiljeni dio našeg posjeda.

Tu su skrivena sjenovita mjestašca i sunčani prostori za igru i drijemanje. Tu je vrtna klupica. Tu su kore za oštrenje pandži. Tu raste i mačja metvica. Tu uvijek na poznatom mjestu stoji zdjelica s keksićima, kako bi se moglo nešto gricnuti između obroka. Tu su i posude s vodom.

Doduše, Rusalka ima malo neobičnu sklonost prema veeeeelikim, što većim posudama za vodu. Uz, to, iz tko zna kojeg razloga, Rusalka smatra kako neobična crvena stvorenja koja drži u tim posudama, poboljšavaju kvalitetu vode. No, mi smo tolerantna obitelj. Naša deviza je: Nitko nije savršen!

Rusalka:

Mačke su mi drage, odgovara mi njihova «dvostruka» narav – baršunaste šapice koje kriju pandže.
Iako volim i pse (kao i životinje uopće) ja sam ipak «cat person». Divim se mačjoj gracioznosti i eleganciji, mačjoj samosvojnosti i odsustvu pokornosti. Mačke su tihe životinje (osim u vrijeme udvaranja).
Dopada mi se i to što se one, za razliku od pasa, ne daju dresirati, iako se lijepo socijaliziraju.

Moja mačja družima međusobno se slaže i uživa u vrtu. A ja uživam igrajući se s njima i promatrajući ih.

Obično»vlasnici» vrtnih jezeraca na mačke gledaju kao na predatore koji ugrožavaju njihove zlatne ribice. Na web siteovima nekih ljubitelja jezeraca (UK, USA) ima priča o štetama koje su mačke nanijele njihovim jezercima.

Moja iskustva su potpuno drugačija. Nitko iz moje mačje družine nije ribolovac. Jezerca im uglavnom služe kao posude s vodom, iako ponekada znaju dugo sjediti kraj njih i promatrati zlatne ribice.


Napomena: Ukoliko imate više od jedne mačke, postoji opasnost da vas smatraju ekscentrikom (tako bi vjerojatno bilo u Engleskoj, ovdje vas smatraju čudakom).

Iako se baš ne obazirem previše na to što drugi misle o meni, moram reći kako, unatoč velikoj simpatiji prema mačkama, broj mojih mačaka nije stvar mojega izbora već – stjecaja okolnosti.
Mace (ženke) udomila sam kao beskućnice, a mačori Bilbo i Lucky omacili su se pod mojim krovom.

Rusty je u svibnju ove godine stradala pod točkovima automobila.
I tako sada broji ribice u mačjem raju.

Rusty i žaba




Ova fotka je za Ignis, koja je, kako sam saznala šetajući njezinim blogom, "cat person" kao i ja.


Napisavši jučerašnji post, "prčkala" sam po HTML predlošku i naravno - nešto zabrljala. No, uz pomoć drage Ignis, cool blogerice i prave prijateljice, opet je sve u redu.

Osmijeh, molim




Promatranje i fotografiranje žaba zadovoljstvo je koje "ide u paketu" s vrtnim jezercima. U proteklih nekoliko godina, koliko postoje moja vrtna jezerca, nastalo je mnoštvo fotografija žaba.
Žabe su "zahvalan" foto motiv. Ponekad mi se čini da poziraju pred mojim objektivom.

Pod bršljanom




Među vodenim kupusom



Moji krakati ljubimci imaju svoja omiljena mjesta za za sunčanje, plivanje i lov. Često se sele iz jezerca u jezerce, ali ja uvijek barem otprilike znam gdje ću ih pronaći. No, ponekad se tako dobro "stope" s okolišem da ih je moguće opaziti tek kada se pokrenu.

Jučer sam malo "šetala" blogovima drugih ljudi. Napravila sam svoj avatar pa sam sličice lopoča razbacivala po različitim blogovima poput mrvica kruha u priči o Ivici i Marici...

Uz to sam čitala i tekstove o tome "kako povećati posjećenost svojega bloga" i kako "dospjeti na cool listu".

Nekima (a čini se mnogima) to je izuzetno važno. I u tomu nema ničega lošeg.

Međutim, kao "novajlija" na blogerskoj sceni otkrivam i njenu sivu stranu - uzajamnu surovu kompeticiju među nekima od vodećih blogera, varke radi privida posjećenosti, ružne, zlobne i snishodljive komentare ostavljene na ponekim blogovima, prostačke izričaje, dosta ispraznih sadržaja, pokušaje predstaviti se onim što nisi, blogove bez ijednog objavljenog posta....

Dakako, ima i lijepih stvari - originalnih, zanimljivih, iskrenih tekstova, raznovrsnih tema i pristupa, virtuoznih tehnoloških rješenja, atraktivnih vizualnih dizajna, prijateljskih i duhovitih komentara, suradnje a ne samo kompeticije (da ne bude zabune - nemam ništa protiv kompeticije, ukoliko je u okvirima fairplay-a)...

Ja se neću baviti popularizacijom svojega bloga.
Bilo bi neistinito, a i licemjerno tvrditi da pišem samo za sebe (tada bih to ostavila u nekom dokumentu svoga računala). Dakako da pišem za neke, potencijalne čitatelje. Nadam se i veselim posjetiteljima svojega bloga - komentarima, sugestijama, pitanjima....

(Dobro jutro Dani, vidim da si jučer u sitne sate otkrio(la) moj blog. Hvala na lijepim riječima. I na korištenju aorista, ne čuh ga već dugo...)

Ipak, priznajem da pišem i radi sebe - radi uživanja u pisanju, oblikovanju. Otkrivam u sebi skrivenog skribomana.

Međutim, ja u virtualnom, kao i u stvarnom svijetu, više želim malobrojne prijatelje od mnoštva površnih poznanstava.

I tako ću svoj blog prepustiti sreći - šansi:
netko će ga otkriti slučajno, netko zainteresiran za temu možda će natrapati na njega pomoću ključnih riječi i sintagmi....

Posjetiteljima (onima koji dijele moj interes za temu Vrtna jezerca, ali i slučajnima)
želim dobrodošlicu i poklanjam još jednu fotografiju iz moje beskonačne zbirke.

Pod vodenim zvonom

Za mene, vrtno jezerce nije potpuno ukoliko u njemu ne stanuje barem jedna žaba. Stavimo na čas po strani" ekološke razloge" i pozabavimo se "sebičnijima" -
žaba(e) vaše jezerce čine interesantnijim, življim.
I vizualno ljepšim - koji krasan zeleni kontrapunkt vašim zlatnim ribicama!

Uz to, žabe će "u kompaniji" sa ribicama pojesti sve larve komaraca koje bi se mogle izleći iz vašeg jezerca, a smanjit će i populaciju puževa golaća koji harače vašim vrtnim gredicama!
Uz ekološke argumente (vaše jezerce kao prilog očuvanju "žabljeg naroda") ovi utilitaristički razlozi trebali bi vas nagovoriti da svoje jezerce
učinite "ambijentom prijateljskim za žabe"!

Kako to učiniti?
Već samo postojanje jezerca u vašem vrtu najčešće je dovoljno! Ukoliko ono nije formalno, jače uzdignuto iznad razine zemlje, žabe će već naći put do njega.
No, ipak, možete se pobrinuti za nekoliko stvari koje će ga učiniti pristupačnijima za žabe.

Kao prvo - pristupačne (niže) obale jezerca. To je važno i za razmnožavanje žaba - da bi žablje potomstvo, kada se razvije iz punoglavaca, moglo izlaziti i ulaziti u jezerce .

Kao drugo - obale zaklonjene biljem (barem djelomično) kako bi se žabe mogle sakriti.
Kao treće - dio obale jezerca pretvoriti u žablju "plažu" - sunčalište. Upotrijebite za to kamene ploče i/ili oblutke šljunka.

Smeđa žaba na rubu jezerca - bureta

Žablji par sunča se na "plaži"

Pogledajte video - Tko će prvi do crva?

O ovoj temi pisat ću još - u budućim postovima.

Žabe koje žive u mojim vrtnim jezercima identificirala sam kao zelenu barsku žabu - "rana pipiens" ili "leopard frog". Karakterizira ih vitko tijelo u nijansama zelene i smeđkaste boje, protkane prugicama."Moje" žabe doduše i nisu tako vitke jer ih hranim crvićima.

Uzgred, prodavač u trgovini pecačkim priborom i mamcima već me pomalo čudno gleda - kupujem barem 2 kutije crvića tjedno. Vjerojatno me smatra pasioniranim ribičem, a ništa dalje od istine!

Prema Wikipedia (a i drugim izvorima), prisutnost ove vrste žaba indikacija je čistoće okoliša. Upravo stoga ovih je žaba nažalost sve manje. Njihov nestanak značio bi osiromašenje biološke raznolikosti.
"Nestajanje populacija vodozemaca (u međunarodnoj literaturi "amphibian decline") je pojava uočena diljem svijeta. U posljednjih 20 godina pojavilo se mnoštvo izvještaja o tome kako su nekada prisutne populacije vodozemaca – nestale. Problem je uočen kod oko 200 vrsta, a za 32 se smatra da su izumrle u prošlom desetljeću. Čini se da su jače pogođene one vrste koje više ovise o vodenim staništima." (Mračković, 2003)

I vaše vrtno jezerce može ovoj vrsti žaba povećati šansu za opstanak.

U sljedećem postu: Kako vaše vrtno jezerce učiniti "prijateljskim ambijentom za žabe"

Znate li onu priču u kojoj se žabac, kada ga poljubite, pretvori u princa? Lijepa metafora o tome kako su nam oni koje volimo uvijek i lijepi (bez obzira na "činjenično stanje").
No, ova čarolija djeluje i u suprotnom pravcu. Ljubav nas čini lijepima i u vlastitim očima: Kad poljubimo "žapca" i same se iz žaba pretvaramo u princeze.

Pisac priče o žabcu koji se poljupcem pretvara u princa sam baš ne liči na princa, zar ne? A kakve su se prekrasne priče rodile iza ove neugledne vanjštine!

Uzgred budi rečeno, žabe mogu poslužiti kao inspiracija ljubavnicima. Vrlo se strastveno udvaraju!

Već prve godine u mojem su se malom jezercu kupale i mrijestile krastače, a sljedeće proljeće, na moje veliko zadovoljstvo, pojavile su se i žabe. U ljeto 2003. bilo ih je čak sedam, a 2004. i 2005., nakon proljetnog okupljanja zadržale su se tri. Selile su se iz jezerca u jezerce, sunčale na rubu, lovile mušice, kreketale pred kišu...



Toga sam ljeta naumila sprijateljiti se s tim neodoljivo simpatičnim stanovnicima mojih vrtnih jezeraca. Uz dosta strpljenja, ali ipak puno brže nego što sam to očekivala, prijateljstvo je stvoreno. Slasni crvi, oprezni pokreti i - žabac mi je na dlanu. Uz to, krekeće kada ga pogladim po leđima (kao što ste mogli vidjeti iz videa na jučerašnjem postu). Kakav osjećaj!

Žaba na dlanu! Za mene to je uzbudljiv osjećaj - jedno divlje stvorenje prišlo mi je u povjerenju i dozvolilo dodirnuti ga! I da znate - žabe uopće nisu ljigave niti neugodne na dodir.

Veliki žabac na slici postao je moj ljubimac! On se prvi odvažio jesti mi iz ruke.
Upravo se on uporno udvarao kamenoj žabi koja je "sjedila" na rubu jezerca.

Odgovori na (zasada rijetke) komentare:

Za Sanjca:
Ne samo da vole riblje keksiće, psi (ili barem ovaj sa slike) rado bi se kupali u vrtnom jezercu!

Za Ignis
i sve one koji bi se rado upustili u avanturu Vrtno jezerce

Mali vodeni vrt - najbolje za početak!
Jezerce u buretu može biti dobar početak - nije skupo, a može se smjestiti i u najmanjem vrtu, na terasi ili balkonu. Manje bure, opremljeno pumpom, može postati dom za nekoliko zlatnih ribica i pravi vodeni vrt. Takvo se bure zimi može pretvoriti u sobno jezerce.
(Sobna jezerca zaslužuju vlastiti post, pa i više njih, no o tom potom).

Veća plastična burad može se potpuno ili djelomično ukopati u zemlju. Ukoliko su dovoljno velika i duboka te ukopana u zemlju, u njima ribice mogu i prezimiti.

Ili: još jednostavnije (i nezahtjevnije):
Vodeni kupus (Pistia stratiodes)
u (bilokakvoj) posudi

Vodeni kupus :
Vodeni kupus je plutajuća vodena biljka: Svježa svijetlo zelena boja i baršunasta tekstura listova, oblik rozete s pet listova. Zadivljujuća sposobnost razmnožavanja....
U proljeće kupite dva "vodena kupusa" a sezonu završite sa stotinjak. U pravilu se ne isplati čuvati ga preko zime, no ja uvijek stavim nekoliko malih primjeraka na površinu sobnog jezerca i akvarija i to je dovoljno za početak nove sezone.

Da bi uspijevao vodenom kupusu treba vrlo malo -
posuda + voda + sunčano mjesto
(nadohvat pogledu, kako biste u njemu mogli uživati)

Vodeni kupus je vrlo invazivna biljka. Stoga oprez - jer, Jedan po jedan i ubrzo....

Više o vodenom kupusu vidi na: http://www.ebop.govt.nz/weeds/Weed202.asp

ŽABE SU DOBRODOŠLE U SVAKO VRTNO JEZERCE,
POGOTOVO U MOJE!

Žabe vrlo brzo otkriju vaše vrtno jezerce i ako im se ono dopadne, odluče se ostati.

Više o žabama sutra. A dotle pogledajte moj najdraži video
Žabac na mojem dlanu

Znadem, znadem... animacije, glazba i druge tričarije samo opterećuju blog. Ali ...jednostavno nisam mogla odoljeti. Uostalom, život bi bio suviše pragmatičan i dosadan bez svakojakih "tričarija".

Zlatne su ribice prvenstveno biljojedi, no u stvarnosti one su pravi "svejedi" i uvijek su pri teku. Svoje ribice nastojim hraniti što raznovrsnije. Koristim specijaliziranu hranu u štapićima i granulama te živu hranu.
Za uzgoj zlatnih ribica izuzetno je važno pravilno hranjenje .

Pravilo 1: Ribice hraniti samo ako je temperatura vode iznad 10 stupnjeva C. Ako vaše ribice zimuju vani, to znači da ih zimi ne smijete hraniti.

Pravilo 2: Hranjenje treba svesti na razumnu mjeru - onoliko koliko pojedu u nekoliko trenutaka, jednom do dva puta dnevno. Pretjerano hranjenje izaziva niz problema - zagađenje vode, bolesti pa i pomor ribica.

Pravilo 3: Raznovrsna i kvalitetna hrana.

Pravilo 4: Povremeni "post" - najbolje je jedan dan u tjednu ne hraniti ribice.

Nije se lako pridržavati ovih pravila, posebice onoga o umjerenom hranjenju. Naime, kada vaše ribice "prokuže" kako vaše približavanje jezercu obično znači i hranjenje, tada ćete uvijek biti suočeni s prizorom poput ovoga na slikama koje slijede.

Hranu koju ribice ne pojedu za nekoliko minuta (a u stanju su u tren oka smazati veliku količinu) pokupite mrežicom kako ne bi tonula na dno i "kvarila" vodu.

Riblji "keksići" vjerojatno mirišu poput mačjih. Stoga privlače i moje četveronožne ljubimce.

Kažu kako se u odnosu na dnevni ritam dijelimo na "sove" i "ševe". Sove navečer dugo viluju, a ustaju kasno. Ševe pak, rano liježu i rano ustaju. U mladim sam godinama bila sova. Vremenom sam postala nekakav križanac sove i ševe. Muči me nesanica te kasno liježem a rano ustajem. No, to ima i svojih prednosti. Barem ponekad nesanica mi poklanja dodatno vrijeme koje koristim za gledanje filmova, čitanje, a sada je i moj blog tu.

Nije me bilo ovih dana jer - u subotu je moj grad pogodilo grmljavinsko nevrijeme u kojem sam ostala bez telefonske linije i bez pristupa internetu. Tehničar koji je danas konačno došao otkloniti kvar nije još ni izišao a ja sam već otvorila svoj blog i počela pisati novi post.

Jupiiii! Prvi komentari na mojem blogu. I to dobronamjerni.

Sanjac pita - tko (što) je Rusalka?

Rusalke su vodene vile (nimfe) iz staroslavenske mitologije. Prema predaji, one nastavaju jezera i rijeke. Dakle, Rusalke su "slatkovodne sestre" morskih nimfi - sirena. Rusalke mogu dobiti besmrtnu dušu ako zadobiju ljubav nekog smrtnika. No, neke Rusalke više vole povući smrtnika u svoje vodeno carstvo.

Zlatne ribice (carasus auratus)

Obećala sam napisati nešto o zlatnim ribicama - stanovnicima mojih vrtnih jezeraca. Zlatne ribice otporne su, živahne, druželjubive, znatiželjne i vesele. Uz to su izuzetno lijepe, jarkih boja i elegantnih kretnji.
Dugovječne su (prema nekim izvorima u dobrim uvjetima žive i više decenija). To znači da ćete svoje vodene ljubimce vjerojatno ostaviti u nasljeđe potomcima (blago njima).

Sposobne su učiti. Vrlo će brzo povezati vlasnikovo približavanje s hranjenjem, pa će vas pozdraviti upornim "prosjačenjem" hrane, a tomu je teško odoljeti.

U mojim jezercima zlatne ribice žive u slozi sa žabama.

Video - zlatne ribice u jezercu - buretu