Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
U trenutku u kojem je Rose sjedila pred ekranom svoga računala, i slikar i skulptor bili su već odavno mrtvi.
Na skulptorovu je grobu stajala jedna od njegovih skulptura, anđeo koji rukom krije tužno lice. Identitet modela ostao je nepoznat i nitko nije znao da se nad prahom skulptora uzdiže lik slikara, njegova ljubavnika, njegova ubojice.
Ubojičin je grob bio iza grobljanske ograde, tamo gdje se na neposvećenom zemljištu pokapaju samoubojice. Na grobu nije bilo ni spomenika, ni križa, bio je neobilježen. Posmrtna slava slikareva donijela bi mu spomenik, no nitko više nije pamtio gdje mu je grob.
Skulptora su njegova djela proslavila i obogatila još za života, a slikar je postao slavan tek godinama nakon smrti. Djela i jednoga i drugoga sada su krasila muzeje i zbirke kolekcionara. Oni koji su se divili njihovim djelima nisu ni znali kako su im tragično sudbine bile povezane. Ubojica slavnog skulptora nije pronađen, a slikar je umro kao žrtva smrtonosne doze opijuma, navodno konzumirane sa samoubilačkim namjerama.
Opus skulptora bio je dobro poznat, sva su njegova djela bila sačuvana. A iz slikareve su ostavštine nedostajale brojne slike. Za života nepriznat, slikar je svojim slikama plaćao stanarinu i hranu, a neprodane slike koje su pronađene na mansardi nakon njegove smrti, godinama su čamile na tavanu. Obitelj se slikara za života sramila, pa su njegova djela nakon njegove smrti odložena na tavan obiteljske kuće, s ostalom ropotarijom.
Slike su pronađene slučajno, a tada se za njih zaiteresirao poznati likovni kritičar. Prepoznavši vrijednost slika, krenuo je u potragu za slikarevim životopisom, nastojeći otkriti i prikupiti sva njegova djela. Tada je ustanovio, čitajući jedno od slikarevih pisama, napisano nepoznatom ljubavniku, da iz ciklusa od sedam slika na temu Makovi jedna nedostaje. No, unatoč potrazi koju je nastavio i kritičarev nasljednik, slika nikada nije pronađena.
A Rose je, podigavši pogled s ekrana svojega računala, gledala upravo tu sliku.
Gledajući je, Rose se prisjetila trenutka u kojem je slika privukla njezinu pozornost kao i okolnosti u kojima je sliku kupila, no nije se više sjećala čudnovatih svojstava te slike. Iz njezina su sjećanja nestali trenutci u kojima je ta čudesna slika u njezinu ranijem životu, prije ponovnog rođenja, poslužila kao prolaz između njezina i Morpheusova svijeta, kao vrata između jave i snova.
Naime, Rose je, godinu dana prije toga, sama zatvorila ta vrata. Zalupila ih je u svojoj svijesti i pobjegla u zaborav, uplašena ljubavlju koju je počela osjećati prema Morpheusu.
Rosein drugi život ponavljao je sudbinu prvoga. Susret s Bogom snova opet ju je vodio putem ljubavi i patnje. Bijeg u zaborav bio je samo privremen.
Tamo, iza čudesne slike, kao iza Alisina ogledala, Sudbina je čekala pravi trenutak u kojem će se Rose i Morpheus ponovo sresti.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
