Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose se rodila u prizemnoj kući i odrasla u ravnici. Možda je upravo stoga zazirala od stepenica.
U teškim razdobljima Roseina života, u razdobljima obilježenima stresovima, brigama i bolešću, Rose bi uvijek sanjala stepenice. Stepenište iz Roseinih snova obično bi bilo bez ograde i oslonca, dizalo bi se u beskrajnoj spirali nekamo visoko, u mrak. Između gazišta zjapile bi pukotine, a Rose bi se u snu stepeništem penjala ili pokušavala silaziti, osjećajući tjeskobu koja narasta u strah.
Rose ni na javi nije voljela stepenice, pa bi se na svojim putovanjima tek krajnjim naporom volje uspjevala uspeti stepeništima tornjeva čuvenih crkava, uvjeravajući samu sebe kako je vidik koji je čeka vrijedan straha koji trpi. Nije podnosila ni liftove, a u onima staklenim, koji bi se penjali pročeljima visokih zgrada, doživljavala bi pravi napad panike.
Rose je imala strah od visine i samo uz veliko samosavlađivanje uspjelo bi joj popeti se ljestvama na vlastiti tavan, a kad bi pogled s nekog visokog balkona spustila dolje, koljena bi joj se ukočila, a želudac stisnuo.
No, Rose, koja se tako bojala visine, nije imala strah od letenja.
Najradije je putovala avionom i najradije sjedila kraj prozora s uživanjem gledajući kako se avion uzdiže, svijet postaje sve manji, a oblaci sve bliži.
U dobrim životnim razdobljima Rose je često sanjala let. No, nije to bio let aviona, već let ptice. U tim bi se snovima Rose poput ptice vinula u visinu, preletjela bi gradske ulice, napravila krug oko tornja katedrale, a zatim produžila u daljine, u visine. Snove o letenju Rose je voljela, uvijek bi se iz tih snova probudila laka i poletna. No, u posljednje vrijeme Rose je u snovima sve rjeđe letjela, a sve se češće penjala stepenicama.
Te se noći, u snu, penjala širokim zavojitim stepeništem neke viktorijanske vile. Gazišta stepeništa bila su zastrta debelim tepihom, po kojem je bosonoga Rose nečujno koračala. Činilo joj se da poznaje i to stepenište i tu kuću, činilo joj se da je tu već bila ...
Iako je željela sići stepeništem, izaći iz te kuće koja joj se činila tako poznatom, i pobjeći što dalje, noge su je, i protiv njezine volje, vodile stepeništem sve višlje i višlje. San je bio tako živ da je Rose pod bosim stopalima osjećala mekoću tepiha kojim je stepenište bilo zastrto, a pod rukom glatkoću rukohvata po kojoj je dlan klizio.
Iza posljednjeg zavijutka stepenište je završavalo proširenjem, a pred Roseinim pogledom ukazalo se troje zatvorenih vrata. Rose se s nelagodom zapitala: Kakve li se tajne iza njih kriju? No, noge je i dalje nisu slušale, odvele su je do centralnih vrata, a ruka joj se spustila na kvaku.
Vrata su se nečujno otvorila i Rose je ušla u sobu.
Bila je to velika i raskošna spavaća soba. U dnu je sobe bila postelja zastrta baldahinom, a Rose je osjetila snažan poriv da priđe postelji i razgrne zastore koji su postelju okruživali. Jedva se opirući tom porivu, bacila je pogled po sobi. Vladao je polumrak, prostor su osvjetljavale svijeće koje su dogorijevale u srebrnim svjećnjacima. Na stolu su bili ostatci neke raskošne večere. Ljušture kamenica, napola pojedene prepelice, izlomljeni komadi bijeloga kruha, načete kriške fermentiranih sireva s plemenitom plijesni, hrpe egzotičnog voća ... Dvije čaše, jedna ispijena, a u jednoj još crvenog vina, za jedan gutljaj. Prevrnuta kristalna vinska boca i crvena mrlja na stolu, više nalik na krv nego na vino. U visokim srebrnim vazama umirale su ruže, ljiljani, orhideje i hijacinti, a teški i opojni mirisi cvijeća miješali su se s mirisom svijeća i mirisima nepojedena jela.
Zrak je u sobi bio vruć i težak, kao da su nečija pluća, ubrzano dišući, potrošila sav kisik. U strasnom mirisu cvijeća pritajeno se krila nota smrti i raspadanja.
Rose je zakoračila dublje u sobu. Na velikom stolu rasute skice, slomljeni štapići crtačkog ugljena, umrljane svilene maramice u koje je netko brisao prste. Boca konjaka, neka lula čudnoga oblika, grudice nekakve smeđe smole čudnoga teškog mirisa ...
Rose je krenula dalje. U nišama, između prozora zastrtih teškim skrletnim draperijama, bjelasale su se mramorne skulpture. Jedna od njih odmah je privukla Rosein pogled.
Prišla je i zagledala se u to lice.
Bio je to anđeo slomljenih krila, no lice mu nije zračilo ni anđeoskom mirnoćom ni klasičnom ljepotom. Bilo je to lice mlađeg muškarca, asketski mršavo, upalih obraza, punih senzualnih usana iskrivljenih u grču.
Rose se zapitala: Kakva je to strast vodila ruku skulptora koji ga je isklesao ? I kakve su to strasti razdirale tog palog anđela?
Iako od hladnog mramora, skulptura se činila živom.
Velike su tužne oči zurile u Rose. Anđeo je kršio ruke u očaju, a slomljena su mu krila svjedočila neki težak pad. Skulptura je bila samo mrtvi predmet, no bol koja je iz nje izvirala bila je živa.
Rose je pružila ruku ... i nježno pomilovala anđelovo slomljeno krilo.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
