Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Ruka u crnoj rukavici uporno je teškim zarđalim zvekirom udarala po starim prljavim vratima derutne višekatnice. Bila je već prošla ponoć, usku ulicu osvjetljavalo je slabo titravo svjetlo plinskih svjetiljki, zastori na prozorima bili su spušteni, svjetlost je dopirala samo s prozora mansarde.
Ruka u crnoj rukavici udarala je zvekirom sve jače, a udarci su muklo odzvanjali pustom ulicom. Vrata se konačno otškrinuše i izviri mršava prilika kućepazitelja u dugoj spavaćici i s noćnom kapicom na glavi.
Tko je? Tko to lupa tako uporno u ovo doba noći? obrecnuo se.
No, kad je bolje pogledao visoku priliku u crnom plaštu, s kukuljicom duboko navučenom na lice, glas mu je zadrhtao, lice poprimilo zemljanu boju. Uvijajući se poput crva, ponizno se izvinjavao: Oprostite, milostivi gospodine …
Ovo je opasan kvart u ovo doba noći. Nismo učekivali tako uvaženog posjetitelja. Što ste izvoljeli?
Na mansardi stanuje slikar … prozborio je glas, dubok i hladan.
Da gospodine, u pravu ste …Njega tražite, tog probisvjeta i neplatišu? Kakvog posla ima milostivi gospodin s tom propalicom?
Visoki Neznanac ljutito se nadvio nad kućepaziteljem koji je zadrhtao u strahu.
Oprostite, Milostivi …odmah ću ga pozvati …
Neznanac je nestrpljivo frknuo i zakoračio u hodnik. Uplašen, kućepazitelj je naglo ustuknuo. Dok se Neznanac uspinjao prljavim stepeništem, prestravljeno je šmugnuo svoj stan, zalupivši i zaključavši vrata za sobom. Tijelo mu je tresla čudna jeza.
Kao da mi je neko prešao preko groba, pomislio je i ne znajući koliko je to bilo blizu istini.
Stigavši na vrh zgrade, Crni se Neznanac nije ni potrudio pokucati na vrata stana na mansardi. Gurnuo ih je silovito nogom, vrata se otvoriše otkrivajući oveću prostoriju osvjetljenu plinskom lampom. Prostorija je bila nenamještena, samo niski ležaj u kutu sobe i dvije rasparene klimave stolice kraj vrata. Duž zidova bila su prislonjena brojna neuramljena platna, licem okrenuta zidu. Na štafelaju usred sobe stajala je nedovršena slika, bila je to tek skica nekog portreta …
Slikar, mršav i blijed, stajao je kraj štafelaja s kistom u ruci i kritički gledao svoje djelo. Toliko se zanio da nije niti zamijetio Neznančev upad.
Zrak u sobi odjednom je postao ledeno hladan, pramen slikareva daha zatreptao je na slaboj plinskoj svjetlosti.
Slikar, u tankoj, bojama zamrljanoj košulji i otrcanim hlačama, odjednom se stresao, osvrnuo i ugledao visoku crnu Neznančevu priliku koja je zračila hladnoćom i tamom. Pokušao je uhvatiti Neznančev pogled, no oči su bile skrivene u sjeni crne kukuljice, duboko navučene na lice. Nije mogao izgovoriti ni riječi.
Šutnja je potrajala, a zatim je Neznanac progovorio: Imam narudžbu. Sedam slika. Motiv – makovi. Makove i njihovu opojnu moć dobro poznaješ, zar ne? Nasmijao se, bio je to smijeh bez radosti, pun zlobnog likovanja.
Slikar je otsutno zurio u Neznanca. Razljućen izostankom očekivane reakcije straha, Neznanac je nastavio: Slike su dar za moga nećaka. A ja ne poklanjam bilo što. Očekujem remek djela. Zato se odmah primi posla, nemaš mnogo vremena - mjesec dana za svaku sliku.
Tada je vrhom kažiprsta, na kojem je nosio veliki srebrni pečatnjak, dotaknuo slikareva prsa i rekao: Doći ću po slike za sedam mjeseci. Nemaš ni dana više …
Taj dodir, vreo i hladan istodobno, zapekao je slikara poput žiga, prodirući mu do srca. Crni je Neznanac tada izrekao cijenu koju će platiti za slike, bila je to vrtoglavo visoka svota.
Novac ćeš dobiti tek po izvršenom poslu, iz očitih razloga. Jer, ako ti sada dadem predujam, pojurit ćeš po opium, a ja hoću da slikaš svjestan i budan …Muke apstinencije dat će slikama poseban ton … he he he ..
Smijući se, u dva je koraka stigao do vrata, još se jednom okrenuo i tiho, hladnim promuklim glasom rekao: Slike nek’ budu spremne i uokvirene, kad po njih dođem. A okvire nek’ izradi tvoj ljubavnik skulptor. I reci mu nek’ ne brine za honorar.
Slikar je stajao nijem i zaprepašten, pitajući se nije li scena koja se upravo odigrala bila samo plod njegove mašte. Tada je, na stolici kraj vrata, opazio komad pergamenta. Bio je to ugovor kojim se slikar obvezuje, u navedenom roku i za navedenu zapanjujuće visoku svotu, naslikati sedam slika na zadanu temu. U slučaju neispunjenja ugovora, slikaru je prijetila tužba kojom bi se zahtijevala fantastično visoka odšteta. Ugovor bijaše potpisan.
Na dnu stranice stajao je potpis naručitelja. Potpisao se samo inicijalom T. Bio je tu i pečat u crvenom pečatnom vosku, otisnut prstenom.
Slikar je tada sa zaprepaštenjem ispod naručiteljeva potpisa ugledao i vlastiti potpis …
A on nije potpisao nikakav ugovor, ili se barem nije sjećao čina potpisivanja. Prošli su ga ledeni srsi, shvatio je da ga vrijeba smrtna opasnost. Znao je da naručene slike mora naslikati, najbolje što može, u roku koju mi je bio zadan … znao je da ukoliko to ne učini, odštetu ne bi mogao platiti … znao je da bi ga to dovelo u dužnički zatvor … znao je da u zatvoru ne bi preživio bez povremene doze opiuma …
Znao je i da skulptor, njegov ljubavnik, ne bi ni prstom pomakao da ga otuda izbavi.
Shvatio je da mu nema nema spasa, ukoliko ne naslika te makove koje je zloslutni Naručitelj zatražio.
Sliku na kojoj je radio bacio je na pod i na štafelaj postavio novo platno nategnuto na okvir od letvica ….
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
