Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Pred nama je zadnja dionica našeg puta, rekao je Morpheus. Morat ćemo proći kraj Kerbera, on čuva ulaz u onaj dio Hada kojim lutaju izgubljene duše. No, točnije bi bilo reći da Kerber čuva izlaz, a ne ulaz ... jer kraj njega slobodno u Had ulaze duše umrlih, no ni jedna ne može izići ...
Ogroman je, troglav, sa zmijskim repom i lavljim kandžama. Nas će smatrati uljezima. Ti si smrtnica, no ne šalje te Thanatos, a živima nema mjesta u Hadu. Iako sam ja Had već pohodio, to je uvijek bilo u pratnji Thanatosa. Bez te pratnje Kerber će i mene napasti.
Morat ću upotrijebiti svu svoju vještinu kako bih ga uspio uspavati, dovoljno dugo da se kraj njega provučemo.
Napredovali su sporo, pješačeći preko piješčanih dina čija se boja iz crvene mijenjala u sivu, a potom u crnu.
Koračajući uz Morpheusa, Rose je u jednom trenutku gurnula ruku u džep svoga plašta i napipala rječni oblutak. Prisjetila se kako je taj oblutak, pri silasku u Had, izabrala s oltara na četvrtoj stepenici.
Na oltaru je bilo oblutaka jantara, žutih poput meda, oblutaka ružičastog rozenkvarca i prozirnog gorskog kristala i mutnog opala, no ona je ipak, tko zna zašto, u posljednjem trenutku posegnula za običnim riječnim oblutkom.
Sada je, koračajući uz Morpheusa, Rose osjećala neku čudnu utjehu dok je taj riječni oblutak obrtala među prstima i grijala u dlanu.
river peabbles, photo by flickr
...
Nakon nekoliko sati hoda, Rose i Morpheus već iz daljine ugledaše ulaz u najdublji dio Hada. Ta su vrata bila u obliku punog kruga, ličila su na mjesečevu kapiju koja krasi kineske vrtove. Nije bila 'uglavljena' ni u kakav vidljiv zid, a iza vratnica nije se pružao vrt nego je zjapila tama.
Kružna je kapija bila tako visoka da je dodirivala sivi svod, a u njezinim je vratnicama ležao Kerber, lancem privezan o dovratak.
Moramo prići dovoljno blizu da ga mogu poslati u san, a ipak ostati dovoljno daleko da nas Kerber ne nanjuši, šapnuo je Morpheus Rosei.
Čučnuli su oboje na crni pijesak, Morpheus je sklopio oči, namrštio čelo, zabacio glavu. Rose je gledala kako mu se usne stišću, kako mu na čelu izbija žila, kako mu se ramena grče dok pokuša Kerbera poslati u san.
Tada je pogled skrenula prema Kerberu i vidjela kako se veliki troglavi pas polako opušta, klonula mu je prvo jedna a potom i ostale dvije glave. Čuvar ulaza u najdublji dio Hada zaspao je na vratnicama.
Brzo, Rose, šapnuo je Morpheus. Moramo protrčati kroz vratnice prije no što se Kerber probudi.
Držeći se za čvrsto ruke, oboje potrčaše. Stigli su do vratnica taman kad se Kerber počeo meškoljiti, budeći se. Bili su već jednom nogom zakoračili iza vratnica, kad je jedna od Kerberovih glava otvorila oči.
Propali smo! kriknuo je Morpheus.
Rose je, ne razmišljajući, posegnula u džep svoga plašta i Kerberu na dlanu ponudila onaj rječni oblutak koji je tako dugo sa sobom nosila. Kerber je onjušio Rosein dlan, a zatim svojim velikim jezikom prebacio oblutak u svoju gubicu, poput šteneta koje s dlana gospodara uzima pseći keks. Čim je oblutak progutao, Kerber je ponovo utonuo u san.
Morpheus i Rose tada i drugom nogom zakoračiše u tamu iza vratnica.
Uspjelo im je proći kraj Kerbera i ući u najdublji dio Hada.
P.S. Za svoj rođendan obično i sama sebi kupim nekakav dar.
Iako još ima vremena do moga rođendana, dar sam već naručila, kod Ignis , drage mi draguljarke i kumice moga bloga.
Željela bih da to bude nešto slično ovome, oblutak zarobljen u žici, no ne u obliku narukvice, već privjeska koji bih mogla nositi na ogrlici.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
