Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Cocytus. Rijeka žaljenja, tužaljki, kajanja, grižnje savjesti ...
U njoj ispaštaju oni koji su u Had dospjeli zbog grijeha izdaje. Domaćini koji su iznevjerili povjerenje gosta, vojskovođe koji izdadoše svoje vojnike, brbljavci koji su izbrbljali tuđe tajne, lažljivci koji zanijekaše istinu, prijatelji koji prodaše prijateljstvo, idealisti koji unovčiše svoje ideale, preljubnici, ljubavnici koji su ljubav izdali ...
Rose se stresla od ružnoće prizora.
Bila je to rijeka blata, sivog i ljepljivog, poput nekih gladnih usta žudila je usisati i progutati onoga tko u nju zakorači. Nad muljem se vukla siva izmaglica gorkastog mirisa, a s dna bi se povremeno uzdizali mjehurići zraka, uznemirujući tišinu Hada zvucima nalik na uzdahe. Rubovi te rijeke bili su pokriveni tankom ledenom skramom a Rose se prisjetila kako predaja veli da se površina Cocytusa zaledila kada je dodirnuše Sotonina krila, pri padu. Odlanulo joj je što je voda rijeke neprozirna te se ne vidi dno na kojem je u gromadi leda zatočen Lucifer. Jednim krajem zubatih ustiju Lucifer grize i žvače Brutusa, drugim Casiusa, Cezarove ubojice, a sredinom zubala trga meso i lomi kosti Judi Iscariotu, Kristovom izdajici. Kad Lucifer zamaše krilima, uzaludno se otimajući iz ledene zamke na dnu, nad Cocytusom zapušu ledeni vjetrovi.
Prenijet ću te, rekao joj je Morpheus. Ne, odgovorila mu je Rose. Ovu rijeku svatko mora pregaziti sam ...
Iako je bila riješena prijeći tu rijeku žaljenja i kajanja, Rose je dugo oklijevala na obali u strahu da neće smoći snage, da će je ugušiti taj gorki miris koji se dizao nad Cocytusom. Zatvorila je oči i zamislila kako usnama dodiruje ružu, prvu koju joj je Morpheus darovao, udišući njezin nježni miris.
Tada je stegla Morpheusovu ruku i prošaptala: Spremna sam ...
...
Rijeku su pregazili šutke, gazeći duboki ljepljivi mulj koji ih je vukao prema dnu. Ovoga je puta Rose morala pomagati Morpheusu. Inače snažan i moćan, Bog je snova zapinjao u blatu Cocytusa, gubio je dah, lice mu je problijedio, usne je izgrizao do krvi. Kajanje, žaljenje i grižnja savjesti objesiše mu se o noge kao teški utezi, svaki mu se čas činilo da ne može više napraviti ni koraka, da nikada neće uspjeti prijeći tu rijeku.
Rose ... pomislio je ... nisam Ti smio prići, ni u snu ni na javi. Da mene nisi srela, sada bi bila sretna u zagrljaju nekog smrtnika.
No, već i na samu pomisao na Rose u nečijem zagrljaju, Morpheusa bi obuzimao bijes i ljubomora. Razdiran kajanjem i žaljenjem, ne bi uspio prijeći Cocytus da ga Rose nije, nekom čudnom snagom, vukla za sobom.
Iscrpljeni, stigoše na drugu obalu i sručiše se, jedno kraj drugoga, na osušeni mulj u podnožju mrtve vrbe. Dugo su tako ležali, šuteći, a tada se Morpheus nagnuo nad Rose, uhvatio njezin pogled i šapatom je upitao:
Rose, jesi li požalila što si me srela, što si me zavoljela? Donio sam Ti samo tugu i muku, skrenuo na Tebe Thanatosov pogled, doveo Te u smrtnu opasnost ...
Požalila sam ... odgovorila mu je Rose, a blijedi je Bog sna problijedio još jače.
Požalila sam jedino ...
... što Te ranije nisam srela ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta