Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Pješačili su danima, a obale Mnemosyne još uvijek nisu bile na vidiku.
Morpheus se nadao da će se Rosei sjećanja početi postepeno vraćati, no nadao se uzaludno. Vrijeme nije moglo izbrisati učinak popijenog gutljaja iz rijeke zaborava, samo je voda iz Mnemosyne, rijeke sjećanja, imala tu moć.
Bilo je to dugo putovanje, za Morpheusa.
Rose je bila poput djeteta, ponekad mirnog i poslušnog, ponekad tvrdoglavog. Neko bi vrijeme mirno koračala držeći Morpheusa za ruku, a zatim bi joj nešto privuklo pozornost pa bi istrgla svoju ruku iz Morpheusove i potrčala. Pokupila bi kamenčić iz pjeska, otrgnula grančicu s mrtvog grma ...
Najveća napast bili su leptiri.
Veliki, bijelih krila s crnom šarom. Kako su se Morpheus i Rose približavali obalama Mnemosyne, leptira je bivalo sve više. Rose bi uskliknula, nasmijala se, otela se Morpheusu i potrčala, svaki puta iznova, kad bi ugledala novog.
Neumorni Bog snova ubrzo je ustanovio kako se teško 'nosi' s Rose. On je bio sve umorniji, a ona sve neumornija. No, njezina je snaga bila kratkotrajna, poput dječje. Svakih nekoliko sati korak bi joj se usporio, počela bi zastajkivati. Morpheusova hrabrenja nisu djelovala, Rose bi na kraju sjela na hadski pijesak i poput umornog djeteta zaplakala kad bi je Morpheus pokušao nagovoriti da krene dalje. Nije mu preostajalo ništa drugo do sjesti na pijesak do nje, a tada bi mu se Rose sklupčala u krilu i zaspala, iako joj Morpheus nije slao sne. Pri jednom takvom zastajanju, Morpheus je zavirio u Rosein san, no i tamo nije bilo ničega ... ničega osim jata leptira.
Iako ni na trenutak nije ispuštao Rose iz vida, iako ju je neprestano držao za ruku, iako je Rose spavala u njegovu krilu, Morpheus se osjećao užasno usamljenim. Rose je bila nadomak njegova pogleda i dodira ... a ipak, Rose je bila negdje daleko, u zemlji zaborava. Dok bi gledao njezino usnulo lice, dok bi joj sklanjao pramen kose s čela, dok bi otirao pijesak s njezinih dlanova i stopala, Morpheus je čeznuo za barem nekakvim odgovorom, za bilo kakvom Roseinom reakcijom. No, Rose je njegove dodire podnosila ravnodušno, više bi je zaokupio leptir ili oblutak u pijesku, nego Morpheus. Dok bi spavala u njegovu krilu, dok bi u njezinim snovima lepršali leptiri, Morpheus bi gledao usnulu Rose i sjećao se.
Blijeda Luna obasjava obalu, svjetlost joj je tako jasna da se njegova i Roseina sjena ocrtavaju na pijesku.
A pijesak je još topao od popodnevnog sunca ... i Rose je topla i mirisna, pod njegovim usnama i dodirima. U srebrnim zracima mjesečine plave joj oči blistaju, njezine poglede osjeća poput milovanja. Oblak načas zakrije Mesec, a njih se dvoje nastavljaju ljubiti u toploj tami ... i Rose postaje sve smjelija. Osjeća njezine dodire, koža mu se žari od njezinih poljubaca i on, Bog snova koji pamti vječnost, u tom trenutku zaboravlja na sve ...
Vječnost ne postoji ... postoji samo topli pijesak, žubor rijeke ...
... postoji samo Rose, njezini poljupci i dodiri ...
leptir s dunavske obale, photo by rusalka
volim kad obazreš se lupeški,
poljubac mi ukradeš,
uloviš me, k'o ribicu zlatnu,
dok drugi ribiči načas pogled skrenu.
volim kad crveno sunce,
k'o leptir krilima,
dotakne površinu vode,
kad dan na počinak ode
a Ti mi šapneš:
ostanimo tu, na pijesku ...
volim, kad nad rijekom se smrači
gore s neba ljubomorno nas gleda
žuta luna,
a ja ljubim Te smjelo,
smjelije no ikad.
volim kad rukom Ti krenem
od koljena, duž bedra
a ti se lijepo propneš,
višlje od
vala
jarbola
i
jedra.
volim kad, poslije,
niz obalu siđeš i dunavu priđeš
pa mi u dlanovima,
s kapima vode,
doneseš ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta