Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Tijekom putovanja kroz Had, Rose je neprestano osjećala Thanatosovu prisutnost. Znala je da Thanatos ima slobodan pristup u Podzemni svijet, da prijateljuje s Hadom, bogom Podzemlja. Znala je i da Thanatos nikada ne odustaje od potjere i da mu ni jedan smrtnik nije uspio pobjeći. Dok su pješačili kroz pustoš pod niskim sivim hadskim svodom, Rose bi se povremeno osvrtala u strahu, osjećajući kako ih Thanatos sustiže. Kada su stigli u prodručje hadskih rijeka, taj je Rosein osjećaj postao intenzivniji, a tu, na obali Lethe, Rosei se činilo da Thanatos izviruje iza svakog žbuna, iza svakog srušenog debla ili mrtvog vrbinog stabla.
Pomislila je kako bi bilo dovoljno popiti samo jedan gutljaj iz rijeke zaborava i zaboravila bi Thanatosove prijetnje, zaboravila bi sve muke i patnje. No, nije bila u iskušenju ni trenutka. Zaborav bi odnio i sjećanje na Morpheusa, a ono je Rosei bilo dragocjenije od svega.
Tada zakoračiše u Lethu, Rose i Morpheus.
Već nakon prvog koraka izgubili su dno pod nogama. Zaplivaše prema drugoj obali, nastojeći da ih riječna struja ne razdvoji. Letha je tekla sporo i lijeno pa se Morpheusu i Rosei isprva učinilo da će je moći preplivati pod prilično oštrim kutom. No, kako su se približavali sredini Lethina toka, struja je postajala sve jača i glasnija.
Uhvati se za moj plašt, Rose! viknuo je Morpheus.
Rose je pružila ruku, prsti su joj već dotaknuli rub Morpheusova plašta, kad ju je zahvatio riječni vir i povukao je prema dnu. Dok je tonula zadržavajući dah i gubeći svijest, Rose je osjetila snažan stisak koščatih ruku koje su je stezale u zagrljaj.
Ne, neću te još pokositi svojim smrtonosnim pogledom, Morpheusova Ružice, šaptao je Thanatos, grleći je. Uradit ću Ti ono čega Te je najviše strah ...
Thanatosove se tanke usne priljubiše uz Roseine. Dok se Rose bezuspješno opirala, Thanatos joj je uspio rastvoriti usnice. Iz svojih je ustiju u Roseina prelio gutljaj. Rose je, zagrcavajući se gutljajem, stigla još samo pomisliti kako taj gutljaj ima okus opojnog i oporog crnog vina ... a tada je potonula u tamu.
...
Morpheus je zaronio više puta dok konačno nije uspio Roseino beživotno tijelo izvući na površinu i dovući do obale. Uhvatio ga je smrtni strah dok je gledao Roseino blijedo lice. Prislonio joj je glavu na grudi osluškujući, no činilo se da je Roseino srce prestalo kucati. Tada je duboko udahnuo, priljubio svoja usta uz Roseina i pokušao je oživjeti svojim dahom.
Konačno, Rose je zakašljala i otvorila oči.
Gledajući te voljene plave oči, Morpheus u njima nije vidio niti tračka prepoznavanja. Rose je bila budna i svjesna, no nije reagirala na njegovo dozivanje. Pogled joj je bio tup i prazan.
Thanatos Rose nije napojio trpkim vinom, već vodom iz rijeke zaborava ...
... Iako je rođendan moje drage sestrice tek iduće subote, slavili smo ove subote. Jer, iduće subote ne bismo mogli biti u punom obiteljskom sastavu, a možda iduća subota i ne bi bila tako hladovita ... hihihi ... kao jučerašnja ...
Otišli smo na meze u erdutsku vikendicu, pa produžili preko mosta, u inostrantvo, do Bogojeva. Krčma je bila hladovita, posluga brza i uljudna, jela su se redala, po gurmanskom voznom redu ... probali smo skoro sve, osim rezanaca s makom ...
Poslije dvije tri čašice više i nije bilo tako vruće ... hihihi
... na slavlju su bili i Ančicin pinčer Lucky i Jecina ćukica Lea ...
Pero i Đuro su ovaj puta ostali kod kuće.
Sad mi prijete tužbom društvu za zaštitu životinja ... hihhihi
Sretan Ti rođendan sestrice!
I rođendanska čestitka, dok me još drži ona 'ladna podrumska, pa ne marim da se javno brukam ... hihihihi
Sophie Tucker -the middle aged mambo
... ne brini, mila ...
pokazat ću ti korake ...
Rusalka - the middle aged mambo (mambo za sredovječne)
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta