Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
U Hadu je vladao vječni suton pa je Rosei bilo teško procijeniti koliko je vremena proteklo od trenutka kad joj se, u vihoru snježnih pahuljica, Morpheusova prilika izgubila iz vida.
Snijeg je i dalje uporno padao zastirući vidik, a Rose je sjedila na vratima spilje i čekala. Sve je snažnije osjećala Thanatosovu prisutnost pa se više nije usuđivala izići na obalu Mnemosyne. Nije osjećala glad, no žeđ ju je počela moriti pa je ispucalim usnama hvatala snježne zvjezdice. Rosei je bivalo sve hladnije, studen joj je ukočila udove, zaledila suze, dah joj se pretvarao u ledene kristaliće. Osjećala je kako joj krv žilama kola sve sporije, jedino joj je srce još uvijek tuklo brzo, uplašeno.
Kad se Morpheus vrati ... ako se ikada uspije vratiti ... zateći će me pretvorenu u ledenu skulpturu ... pomislila je Rose.
Pomisao kako više nikada neće vidjeti Morpheusa zaboljela ju je poput uboda ledene igle. Pokušavala je odagnati zle misli i zagrijati se zamišljajući Morpheusove tople dodire, njegov vreli dah na vratu, njegove poljupce koji joj se žare na blijedoj i hladnoj koži.
U Hadu je uvijek vladala tišina a sada je snijeg prigušio svaki zvuk, led je okovao Menemosynu i ušutkao njezin huk. Žubor vode, cvrkut ptica, zujanje pčela, šapat kiše, hujanje vjetra, ljudski glasovi ... svi su ti zvukovi iščezli, pretvorili se u davnu uspomenu. Rose je čeznula za zvukovima, tišina ju je pritiskala sve bolnije, sve nepodnošljivije. Pokušala je uvjeriti samu sebe kako mora biti zahvalna zbog te tišine, zbog tog sve gušćeg snijega. Snijeg je skrivao Morpheusove tragove, a tišina je značila da Thanatos nije u blizini.
Sjedila je, šćućurena, na ulazu svoga skrovišta, zurila u beskrajni ples pahulja, osluškivala tišinu. Činilo joj se da je tišina guši, da je okiva poput ledenog obruča. Osjećala je kako mora vrisnuti, razbiti taj ledeni okov, no krik bi je odao, otkrio bi njezino utočište Thanatosu a Rose je slutila kako se Bog smrti u svojem crnom plaštu šulja u blizini, osluškujući.
Na kraju Rose više nije mogla izdržati taj muk u kojem su se zle slutnje i strahovi rojili poput crnih jata. Sklopila je oči i zapjevala tiho, njišući se poput pospanog djeteta. Pjevušila je sjetnu melodiju uspavanke koju je pamtila iz djetinjstva.
Brahms Lullaby
Thanatos se, vođen zvukom uspavanke, prišuljao i zavirio u spilju.
Plavokosa djevojčica u dugoj bijeloj spavaćici držala je u krilu kutijicu koja svira i sklopljenih očiju slušala Bhramsovu uspavanku. Bog smrti stajao je tiho, zadivljen ... gledao ... i slušao, slušao ... sve dok se opruga glazbene kutijice nije odvila do kraja.
Bucmasto lice djevojčice istanjilo se i problijedilo. Na pragu spilje sjedila je Rose, sklopljenih očiju i pjevušila. Ispod spuštenih kapaka suza joj je kliznula niz obraz i sledila se na usni, poput bisera. Thanatos je silno poželio tu suzu otopiti poljupcem, no znao je da bi njegov poljubac zauvijek zaledio Rose. Začuđen osjećajem koji nikada do tada nije iskusio, hladni Bog smrti shvatio je kako želi Rose, živu, toplu, budnu, željnu ...
Poželio je da Rose otopi led koji je okivao njegovo srce, poželio je da Rose njega pogleda i dodirne onako kako je gledala i dodirivala Morpheusa.
U tome trenutku Roseini kapci zadrhtaše, grudi joj se podigoše u dubokom uzdahu.
Thanatos se, prije no što je Rose otvorila oči, hitro sklonio s ulaza spilje. Skriven među zaleđenim grančicama tužne vrbe, Bog smrti je sklopio oči, dok mu je pod spuštenim kapcima još uvijek mu je titrala slika Roseina lica, sklopljenih očiju, obraza mokrih od suza ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta